Krepuskularne zrake
Krepuskularne zrake ili sutonske zrake svijetle su vrpce Sunčeve svjetlosti koje se izmjenjuju s tamnim, zasjenjenim područjima. Zbog učinka perspektive izgledaju kao da se poput lepeze šire iz smjera Sunca, premda su u stvarnosti paralelne.
Naziv na engleskom: crepuscular rays
Sunčevu svjetlost često si predočavamo kao niz zraka koje izviru iz naše zvijezde. Najbolji primjer toga možda su dječji crteži. U određenim uvjetima možemo ih doslovno vidjeti, najčešće kada je Sunce nisko na nebu i kada se oko njega motaju oblaci. Ta osvijetljena područja ispresijecana područjima u sjeni nazivamo krepuskularnim zrakama. Riječ dolazi od latinskog crepusculum, što znači sumrak.
Kao što ponekad vidimo snop svjetlosti iz baterijske svjetiljke, tako ponekad vidimo i Sunčeve zrake. Nešto mora biti u zraku da bi se svjetlost na tome raspršila i postala vidljiva. To je poznati Tyndallov učinak kojeg se sjećamo iz osnovne škole. Zrak nikad nije sasvim prazan; u njemu lebde razne čestice, poput prašine, dima, peludi i ostaloga. Ako u smjeru Sunca ima nešto oblaka, njihove sjene bacaju tamne pruge preko neba. Svijetla područja između njih zovemo krepuskularnim zrakama.
Ime su dobile po sumraku – Meteorološki pojmovnik (Gelo i dr., 2005.) definira ih kao sutonske zrake – no mogu se vidjeti u bilo koje doba dana. Važno je samo da u zraku ima nečega na čemu se svjetlost može raspršiti, a obično ima, te da su prisutni oblaci koji na mjestima bacaju sjene. Znači ne oni oblaci koji prekrivaju cijelo nebo. Ponekad, često prilikom razvoja pljuskova, Sunčeva svjetlost može se probiti samo kroz male pukotine u oblačnom pokrovu i stvoriti efekt “skeniranja” krajolika.
Krepuskularne zrake su paralelne premda ne izgledaju tako
Sunčeve zrake koje dolaze do Zemlje su paralelne jer je Sunce daleko od našeg planeta*. Razlog zbog kojega nam se čini da se lepezasto šire preko neba običan je učinak perspektive. Kao kad gledamo linije u polju ili željezničke tračnice. Znamo da su paralelne, a ipak nam izgledaju kao da se spajaju u daljini. Ista stvar je i ovdje.
OK, ne baš sasvim. Sunce je dovoljno blizu i dovoljno veliko da nije samo točkasti izvor svjetlosti, kao što su to udaljene zvijezde. Kutni promjer Sunca na nebu iznosi oko pola stupnja. Zbog toga se njegove zrake ipak malo šire, za oko četvrtinu stupnja na svaku stranu. Međutim, za praktične svrhe promatranja krepuskularnih zraka to možemo zanemariti.
Dobro, reći ćete, ali čekaj malo. Kad vidimo krepuskularne zrake, Sunce je iznad horizonta. Sve njegove zrake, dakle, u tom slučaju padaju prema dolje, prema tlu. Kako onda neke idu prema gore?
Odgovor je i dalje: perspektiva. Zrake koje stižu iznad linije koja povezuje Sunce i promatrača činit će se da idu prema gore. Zrake koje stižu ispod ići će prema dolje.
Najbolje se vide blizu Sunca
Kad bi zrake bile vidljive cijelom dužinom (a u nekim rijetkim slučajevima jesu), one koje idu iznad linije promatrač – Sunce prošle bi visoko iznad glave i vidjele bi se kako nestaju u daljini. No, obično ih ne vidimo daleko od Sunca. Kad gledamo prema Suncu, gledamo duž sjena oblaka koji se nalaze u tom smjeru. Samim time, sjene su tamnije i izraženije pa se i zrake bolje vide. Gdje nema sjena, svjetlost je samo difuzni sjaj.
Zrake koje se vide na suprotnom kraju neba su antikrepuskularne zrake. Tamo također gledamo duž sjena oblaka pa su zrake između njih vidljive. No, tamo je manje svjetlosti pa su antikrepuskularne zrake ipak teže uočljive.
