Tri zviježđa u proljetnoj noći

Travanj je u kontinentalnoj Hrvatskoj u znaku žutih polja uljane repice. Jedne večeri našao sam se u jednom takvom polju i krenuo snimiti panoramu zvjezdanog neba s Mjesecom iznad zemaljskog žutila. Nije mi uspjelo, ali ponešto je ipak iskoristivo. Evo jedne manje poznate priče o manje poznatim zviježđima.

Nisko na jugu u proljetnim večerima nema sjajnih zvijezda. Ispod Lava, između Spike i Prokiona “pusto” je područje, bez nekih upadljivih dalekih sunaca. Tuda ne prolazi ni ekliptika pa se ni Mjesec ni planeti ne mogu naći na tom dijelu neba. Malo upućeniji zamijetit će Gavranov četverokut dolje desno od Spike, ili Alfard, zvijezdu druge zvjezdane veličine u Vodenoj zmiji.

Imao sam ideju popeti se na lovačku čeku pa snimiti širok kadar zvjezdanog neba iznad polja repice u bujnom cvatu. Sve je to bilo blizu grada i njegove rasvjete, ali na nebu je ionako bio sjajan Mjesec pa to u ovom slučaju nije pravilo neku razliku. Mjesečina je zapravo bila dobrodošla da osvijetli polje i doda boju krajoliku*.

Ljudsko oko noću uglavnom ne vidi boje. Razlozi su objašnjeni u ovome tekstu, a tiču se načina na koje su naše oči građene. Fotoaparati naravno nemaju taj problem i noćni krajolik njima je jednake boje kao i dnevni, samo slabijeg intenziteta. Meni je polje uljane repice pod mjesečinom izgledalo sivo, kao i sve drugo, no na fotografiji je lijepo žuto.

Plan širokog kadra pao je u vodu zbog toga što je lovačka čeka zapravo bila skučena, niskog krova i nikako nisam mogao dovoljno isturiti fotoaparat na stativu da mi ne smetaju rubovi krova ili stupovi. Jedini smjer u kojem sam imao kako-tako širi pogled je jug. Dobro, što se može. Spika je lijepo svijetlila, Gavran (Corvus) je bio lako prepoznatljiv, a sjetio sam se da je tu i Vodena zmija (Hydra) pa pokušao po sjećanju u glavi iscrtati njezinu konturu kako plazi nad južnim obzorom.

Vodena zmija površinom je najveće od svih zviježđa na nebu.

Noć je bila mirna, bez vjetra, ptice su cvrkutale u šumarku iza mene. Napravio sam par fotografija i prisjetio se pričice o ta tri zviježđa koju sam nekada davno negdje pročitao.

Gavran, Vrč i Vodena zmija

Između Gavrana i Vodene zmije nalazi se još jedno manje poznato zviježđe, Vrč (Crater), s njima povezano predajom. A priča ide otprilike ovako:

Gavran je bio Apolonov sluga. Ili ljubimac, ili oboje. Tada je još bio bijele boje i ugodnog pjeva, po čemu već naslućujemo klasični motiv grčke mitologije: netko se zamjeri nekom bogu i bude kažnjen zbog toga. Apolon je, dakle, ožednio, dao Gavranu vrč i poslao ga po vodu. Gavran pođe. Putem je, međutim, ugledao smokvu bogato obdarenu plodovima, no ti plodovi nisu još bili sasvim zreli. Gavran se pomamio za sočnim, ukusnim smokvama i odlučio pričekati da do kraja sazriju. Neće ih valjda netko drugi pojesti!

Prošlo je tako nekoliko dana, Gavran se do sita najeo smokava i protrnuo kad je shvatio da je zaboravio na svoj zadatak. Brzo je zgrabio vrč i napunio ga vodom, a kao mlaku izliku dohvatio je Vodenu zmiju koja se motala u blizini pa Apolonu rekao da je zmija kriva jer zbog nje nije mogao do vode. Apolon je odmah prozreo njegovu laž.

Kazna je bila okrutna. Gavranovo srebrnkasto-bijelo perje Apolon je učinio crnim poput ugljena, a njegov divan pjev pretvorio je u oporo kreštanje. Sve ih je skupa bacio na nebo, i Gavrana i Vodenu zmiju i vrč pun vode. Prometej, Tantal i ostali znaju što slijedi: vrč je pun vode, ali Gavranu vječno izvan dohvata. Po Apolonovoj naredbi za to se brinula Vodena zmija. Tako Gavran vječno žeđa nadomak vrča punog vode, čak i lagano nagnutog prema njemu, no velika Vodena zmija pazi da nikada ne može doći do njega.

Po drugoj verziji, Apolon je pocrnio Gavranovo perje – i ne samo njegovo nego svih gavrana i vrana – u naletu bijesa zbog toga što mu je Gavran donio vijest da mu je trudna ljubavnica Koronida bila nevjerna. Koronidu je nakon toga ubio ili sam Apolon ili je poslao svoju sestru Artemidu da to učini. Iz njezina tijela na lomači izvukao je živog Asklepija, svog sina i boga liječništva.

Postoji još jedna verzija priče, a to je zapravo ona koje sam se sjetio te večeri. Gavran je htio napraviti psinu Zeusu i donio mu je vrč pun vode u kojem je bila skrivena i Vodena zmija, kako bi se Zeus uplašio. Zeusu se to nimalo nije svidjelo (iskreno, ne bi se ni meni) pa ih je sve skupa bacio na nebo.

Južne zvijezde

Ispod Vodene zmije vidimo vršne dijelove nekoliko zviježđa koja su nam gotovo uvijek skrivena ispod horizonta. Ovih par njihovih zvjezdica koje nam provire na našoj zemljopisnoj širini slabog su sjaja i umotana u razne sumaglice, prašine i dimove koji obično lebde tik nad obzorom. Ovdje se konkretno vide (dobro, naziru) Kentaur (Centaurus), Zračna pumpa (Antlia), Kompas (Pyxis) i Krma (Puppis).

Južna zviježđa imaju neobična imena. Sjeverna su sva neka mitološka i životinjska, a južna su puno… praktičnija. Zračna pumpa, stvarno? Razlika je u tome što većina sjevernih zviježđa vuče drevne nazive iz ovog ili onog mita ili legende. Južna su imenovali europski moreplovci između 15. i 18. stoljeća pa su neka od njih dobila imena po tehnološkim izumima i drugim tada aktualnim motivima. Tako smo uz već spomenutu Zračnu pumpu dobili recimo Kemijsku peć, Oktant, Teleskop, Sat, Slikarski stalak, Kompas, Mikroskop, Ravnalo, Šestar i – Indijanca.

Koja je najjužnija zvijezda koju mogu vidjeti golim okom odavde, s 46° sjeverne širine? Zvuči kao izazov. Teoretska granica deklinacije je -44°, a recimo ona zvijezda Kulou, Jota Kentaura, je na -36°. Morao bih doduše potražiti neko mračnije mjesto od ovoga.