Spektakularna polarna svjetlost viđena iz Hrvatske 5. studenog 2023.

Iznimno rijetka i vrlo sjajna polarna svjetlost (aurora borealis) vidjela se iz Hrvatske u večernjim satima 5. studenog 2023. Pojačana aktivnost aurore bila je rezultat dvaju izbačaja mase iz Sunčeve korone uz povoljne uvjete u Zemljinom magnetskom polju. Posljednji je put prije toga iz Hrvatske snimljena 2015. godine. Uz polarnu svjetlost vidio se i crveni luk.

Suprotno uvriježenom mišljenju, polarna svjetlost u Hrvatskoj nije nemoguća pojava. Kroz povijest je zabilježena u prosjeku jednom svakih par desetljeća. Uzmemo li u obzir da se ponekad kad je aktivna ne može vidjeti zbog oblaka ili naprosto zato što se pojavi za dana, možda je i češća. Ovdje je pregled nekih do sada zabilježenih opažanja polarne svjetlosti iz Hrvatske.*

Opširnije o tome čitajte u znanstvenom članku Polarna svjetlost viđena iz Hrvatske i susjednih zemalja Inge Lisac i Antuna Markija dostupnom na Hrčku (na engleskom).

Kako i gdje pratiti podatke da bismo znali kada možemo očekivati auroru opisao je Boris Štromar.

Dva koronina izbačaja

Polarnu svjetlost uzrokuje Sunčev vjetar koji se slijeva niz silnice Zemljinog magnetskog polja i sudara s česticama u atmosferi. Posebno je jaka nakon velikih erupcija na Suncu koje zovemo koronini izbačaji. Riječ je o oblacima nabijenih čestica – plazme – koji bivaju izbačeni sa Sunca u okolni prostor. Mali broj njih usmjeren je prema Zemlji.

Jedan takav izbačaj krenuo je prema našem planetu 3. studenog:

Taj izbačaj nije bio sam; neposredno prije njega Sunce nam je uputilo jedan manji. On je stigao tijekom subote i lagano “nadražio” Zemljino magnetsko polje, pripremivši teren za veći koji je udario u nedjelju. Povoljna okolnost bilo je i južno nagnuto međuplanetarno magnetsko polje. Struje nabijenih čestica sjurile su se prema polovima. Kako je nad Europom padao mrak, polarna svjetlost postajala je sve jača.

Geomagnetska oluja koja je uslijedila klasificirana je kao G3 (jaka), a indeks poremećaja geomagnetskog polja (Kp indeks) bio je na 7 od mogućih 9.

Polarna svjetlost vidljiva do Grčke i Turske

Već nakon zalaska Sunca 5. studenog fotografski se mogao zabilježiti slabašan crvenkasti sjaj kako tinja nad sjeveroistočnim obzorom. Za naše krajeve i to bi bilo prilično dobro. Međutim, nekoliko minuta nakon 18 sati polarna svjetlost spektakularno je ojačala. Crvenilo se raširilo duž sjeveroistočnog obzora i bilo je dovoljno sjajno da ga primijete i slučajni promatrači.

Aurora ne samo da se vidjela golim okom; vrlo se jasno vidjela golim okom. Okomite zavjese bile su lako uočljive, kao i njihova crvena boja i polagano kretanje. Sve to sa zemljopisne širine od 46 stupnjeva sjeverno. Iz Hrvatske se vidjela samo crvena boja. Kao i obično, vidjeli smo samo najviše dijelove aurore; zelena, niža, bila nam je skrivena ispod obzora.

Crvene zavjese pružile su se do visine od otprilike 30 stupnjeva iznad obzora. Bile su lagano nagnute udesno, prema istoku, i naočigled su se mijenjale. Općenito, cijela se predstava tijekom vremena pomicala prema zapadu. Najsjajnija aurora potrajala je svega 10 – 15 minuta, između 18:05 i 18:20. Nakon toga je izblijedila i ostala vidljiva samo fotografski. Kasnije tijekom noći još je dvaput jače zasjala, ali ne dovoljno jako da bi se vidjela golim okom iz Hrvatske.

Koliko je ova epizoda bila značajna svjedoči činjenica da je polarna svjetlost zabilježena čak i iz Grčke i Turske. Autor teksta imao je veliku sreću da je upravo u 18:10 došao na lokaciju s dobrim pogledom na sjever.

Boris Štromar svoje je iskustvo opisao ovdje.

Još fotografija: Maja Kraljik snimila je auroru iza savudrijskih grua, Luka Balković iz Donjeg Miholjca, DalmacijaDanas donosi fotografije iz, jasno, Dalmacije, ali i drugih mjesta, Danijel Palčić s otoka Paga…

Crvena aurora

Mnoge je očevice iznenadila crvena boja polarne svjetlosti. Kad ju gledamo na snimkama iz sjevernih krajeva uglavnom je zelene boje. To je posljedica naše zemljopisne širine. Aurora je jako visoka; pruža se stotinama kilometara okomito kroz atmosferu. Na visinama od oko 200 kilometara i višima prevladava crvena svjetlost koju emitiraju pobuđeni atomi kisika. Niže je gustoća atoma i molekula zraka puno veća, kisik nema vremena emitirati crvenu prije nego što se sudari s drugim česticama i rezultat je zelena boja.

Dakle, crvena boja aurore posljedica je naše udaljenosti od nje. Od samog ruba auroralnog ovala dijelilo nas je nešto više od tisuću kilometara. Polarna svjetlost bila je ravno iznad glave promatračima na jugu Skandinavije. Odavde vidimo samo njezine najviše dijelove koji su uglavnom crveni. Zelena nam je najčešće skrivena ispod obzora i vidimo ju samo u vrlo rijetkim prilikama, za izrazito jakih Sunčevih oluja.

SAR: Crveni luk na nebu koji nije aurora

Još se jedna zanimljiva pojava vidjela nakon same aurore. SAR je skraćenica od Stable Auroral Red arc, iako je to u suštini netočan naziv. U vrijeme kad je osmišljen, nitko nije znao što je zapravo taj crveni pojas i nije bilo nerazumno povezati ga s polarnom svjetlošću. No, riječ je o drugačijem fenomenu. U hrvatskoj literaturi ne postoji odgovarajući naziv (koliko je autoru poznato). Nazovimo ga, jednostavnosti radi, crvenim lukom. Naknadno je, naime, otkriveno da niti je stabilan niti je iste prirode kao aurora. Više o tome ovdje.

Kada je glavna predstava aurore izblijedjela, nad sjevernim obzorom ostao je jednoličan crveni sjaj. Nije imao zavjese poput polarne svjetlosti i uglavnom nije bio vidljiv golim okom; samo su promatrači pod iznimno tamnim nebom mogli nazrijeti to crvenilo.

Crveni luk povezan je s prstenastom strujom u Zemljinom magnetskom polju. Za vrijeme geomagnetske oluje, u cijeloj se Zemljinoj magnetosferi događaju poremećaji. Jedan od njih je “curenje” toplinske energije iz uzburkane magnetosfere u prstenastu struju. Posljedica je pobuđivanje atoma kisika na velikoj visini, 400 km i više, koji onda emitiraju crvenkast sjaj tipičan za kisik.

Budući da je na većoj visini, crveni luk često se vidi južnije od same aurore. Zato je njegov žar ostao na nebu i kada se sama aurora povukla. Bio je to globalni fenomen i SpaceWeather je objavio poseban osvrt na njega.

I na kraju, pitanje svih pitanja: kada ćemo ju vidjeti opet? Ne znamo. No, bližimo se vrhuncu Sunčeve aktivnosti u aktualnom ciklusu. Predviđa se da će to biti početkom ili u prvoj polovini 2024. godine. Stoga je lako moguće da će biti još prilika u narednim mjesecima.

→ Velika svibanjska aurora 2024.