Sirius i njegovo zlokobno svjetlucanje

Sjajno, raznobojno treperavo nebesko tijelo koje zimi vidimo na jugoistoku i jugu je zvijezda Sirius. Najsjajnija je zvijezda na Zemljinom nebu. Iz naših krajeva nikada nije visoko na nebu pa izrazito jako treperi i svjetluca u raznim bojama, zbog čega su ga stari narodi sumnjičavo gledali i krivili za razne nedaće. Skupa s Venerom čest je uzrok izvještaja o “neobičnim svjetlima” i “nepoznatim letjelicama”.

Ako je Venera “kraljica NLO-a” kako ju je proglasio Arthur C. Clarke, Sirius je onda u najmanju ruku njihov princ. Gotovo da nema zime da negdje ne izroni kakva snimka velikog kruga koji bljeska čitavim spektrom boja ili izvještaja usplahirenog svjedoka o “letjelici sa šarenim svjetlima koja je satima lebdjela nad šumom”. Netko je jednom pomislio da se nalazi pored krova susjedne zgrade. Netko drugi mi je jednom prilikom objašnjavao kako to “sigurno nije bila zvijezda jer se kasnije više nije vidjela”.

Sirius se iz Hrvatske i okolice na večernjem nebu vidi od kasne jeseni do proljeća. Svatko tko imalo poznaje noćno nebo odmah će prepoznati da se radi o njemu, čak i ako nije siguran u strane svijeta: gore desno od njega, naime, nalazi se vrlo prepoznatljiv Orion. Početkom veljače izlazi sa zalaskom Sunca. Na večernjem nebu vidimo ga sve do kraja travnja, nakon čega iščezava u Sunčevu sjaju i ponovno se pojavljuje u drugoj polovini kolovoza, pred zoru. To prvo pojavljivanje Siriusa ljeti pred svitanje – njegov helijakični izlazak – bilo je vrlo značajno za kalendar starih Egipćana jer se događalo netom pred početak sezonskih poplava Nila koje su donosile olakšanje žednoj zemlji i njezinim žiteljima nakon pasjih ljetnih vrućina*.

Izraz “pasje vrućine” dolazi od Siriusa. Stari su Grci smatrali da Sirius svoju toplinu dodaje Sunčevoj te dodatno žari nesretno pučanstvo. Budući da na nebu vjerno slijedi lovca Oriona, zvali su ga i Psom odnosno Pasjom zvijezdom, što se održalo do današnjih dana: zviježđe u kojem se Sirius nalazi zove se Veliki pas (Canis Major). Zato su nesnosni ljetni dani, kad se Sirius ujutro pojavljuje skupa sa Suncem, “pasji dani”. Sam izraz dies caniculares dolazi nam doduše od Rimljana, ali oni su to – kao i štošta drugo – naslijedili od Grka.

Iz naših krajeva Sirius se ponovno pojavljuje 16. ili 17. kolovoza, netom prije nego što se prve Sunčeve zrake probiju iznad horizonta.

Zlo treperenje

Stari Grci bili su dobri zvjezdoznanci, a Siriusu su zbog njegovog sjaja pridavali poseban značaj. I samo mu ime dolazi od grčkog Seirios i znači “užaren” ili “onaj koji žari”. Budući da toliko svijetli, smatrali su, mora da je vrlo vruć. U tome se odražava grčko vjerovanje o pasjim vrućinama kad bi Sirius i Sunce bili zajedno na nebu. Za razliku od Egipćana koji su pozdravljali Sirius i poplave Nila koje ga slijede, Grci ga baš i nisu voljeli. Kasnije su taj zazor od Siriusa naslijedili i Rimljani.

Prvo, tu je vrućina i to je razumljivo. Sunce u mediteranskom kolovozu nemilice prži usjeve i drugu vegetaciju, a ljude čini letargičnima. No Grci su smatrali da Sirius donosi više zla od toga. Koze bi u njegovu smjeru nervozno meketale dok bi orikse tjerao na kihanje. Ljude bi mogla pokositi teška groznica. Žene bi obuzela požuda, no muškarci bi onemoćali. Nevolje na svakom koraku. I sam je Hipokrat, otac medicine, upozoravao na Siriusove opasnosti.

Više o grčkom strahu od Siriusa ovdje. Imali su i riječ za one koje bi zadesio Sirius: astroboletos, “zvjezdani udar” ili kako bi se to već prevelo.

Ti navodni Siriusovi negativni učinci nisu potekli samo od vrućine. Grci su posebnu pozornost pridali njegovu svjetlucanju. Nijedna druga zvijezda ne treperi kao Sirius. Planeti Venera, Mars i Jupiter mogu biti sjajniji od njega, ali svejedno ne trepere toliko. Grčki su astronomi dobro prepoznali da su te “zvijezde lutalice” drugačije od ostalih. Sirius je bio zvijezda stajaćica, ali na nebu je divljao mnogo jače od ostalih.

Takve su varijacije sjaja i boje Grci smatrali svojevrsnim Siriusovim “emanacijama”, kao da aktivno šalje zrake svoje svjetlosti u svim smjerovima, s teškim posljedicama za pogođene ljude i životinje. Posebno je opasan bio za pse koji bi počeli napadati ljude, bilo zbog bjesnoće, bilo zbog regularnog bijesa.

Na grčkom otoku Kei u kasno ljeto održavao se važan ritual. Žitelji bi prinosili žrtve Siriusu i Zeusu kako bi olakšali vrućine. S vrhova otočnih brda promatrali bi helijakični Siriusov izlazak. Ako bi se Sirius pojavio jasan i bistar, to je bio dobar znak za predstojeće razdoblje. Ako bi, međutim, izašao mutan i blijed, spremale su se nedaće. Pasjoj zvijezdi pridavali su toliki značaj da su na svojim kovanicama imali prikaz psa iz kojeg se šire oštre zrake.

Stari narodi, dakle, Sirius nisu voljeli. S nepovjerenjem su gledali u njegove raznobojne bljeskove i pripisivali mu svakakva zla svojstva. U moderno doba znamo točno što je Sirius i zašto tako svjetluca. Međutim, moderno doba sa sobom nosi vlastite, drugačije zle slutnje o Siriusu.

Zašto Sirius tako svjetluca

Sve zvijezde svjetlucaju. One niže na nebu svjetlucaju jače od onih visoko iznad glave. Golim okom vidimo i pet “zvijezda” koje gotovo nikada ne svjetlucaju – to su planeti našeg Sunčeva sustava. Za ovaj dramatičan učinak – koji se u astronomiji službeno zove scintilacija – zaslužna je naša atmosfera.

Da bi svjetlost zvijezde nakon dugog puta kroz međuzvjezdani bezdan došla do našeg oka, mora proći kroz Zemljinu atmosferu. Kad pogledamo gore u vedro nebo, čini nam se kao da između nas i zvijezda i nema bogzna čega. Međutim, itekako ima: zraka. Ne vidimo ga kao takvog, samo zamjećujemo njegove učinke. Nama najbliži primjer svakako je vjetar, ali zrak utječe i na svjetlost. Svi smo vidjeli treperenje zraka, najčešće za vrućih dana. Svjetlucanje zvijezda ekstreman je primjer toga jer ih gledamo kroz čitavu atmosferu i njihova je svjetlost prepuštena na milost i nemilost svim njezinim turbulencijama.

Čak i u razmjerno mirnoj atmosferi svejedno ćemo vidjeti svjetlucanje zvijezda, barem u nekoj mjeri. Za to su odgovorne razlike u temperaturi slojeva zraka. Zrake svjetlosti lagano se lome na granicama tih slojeva. Takvih varijacija u temperaturi na putu od tla do svemira ima mnogo i ponašaju se poput sićušnih, nasumice rasutih leća. Možemo razmišljati o njima kao o malim vrtložićima u zraku. U stalnom su gibanju pa je i svjetlost koja kroz njih prolazi u stalnoj mijeni. Čas je jače, čas slabije zakrenuta, ponekad je fokusirana u oku promatrača, ponekad negdje drugdje. Zato zvijezde stalno i nasumično mijenjaju sjaj; odnosno, trepere.

Te se promjene svjetlosti odvijaju vrlo brzo, mnogo puta u sekundi, zbog čega ih percipiramo kao sumanuto bljeskanje. Ako zvijezdu promatramo teleskopom, primijetit ćemo da ne samo da mijenja sjaj već naizgled i položaj – a to je samo posljedica zakretanja zraka svjetlosti. Povremeno promaše fokus i završe negdje drugdje. Na trenutke zvijezda može i prividno nestati!

Zašto planeti ne trepere

Zvijezde su vrlo daleko od nas. Čak i kad ih promatramo teleskopom, ne možemo ih vidjeti nikako drugačije osim sitnih točkica svjetlosti. Rječnikom fizičara, one su točkasti izvori svjetlosti – prividno jednodimenzionalni, nemaju površinu. To znači da je snop svjetlosti koji nam dolazi sa zvijezda vrlo, vrlo tanak. I najmanja varijacija u gustoći zraka utjecat će na njega.

Za razliku od zvijezda, planeti su nam dovoljno blizu da nisu samo točkice svjetlosti. Imaju sićušan disk, u što se možemo lako uvjeriti promatrajući ih jačim dalekozorom ili malim teleskopom. Jednostavnije rečeno, nisu točkice nego su kružići. Stoga je snop svjetlosti koja nam s njih dolazi širi, deblji, i otporniji na atmosferske turbulencije. Te varijacije u temperaturi prostorno su malene. Mnoge od njih skrenut će zrake svjetlosti s planeta u stranu, ali preostat će dovoljno fokusiranih da slika planeta u našem oku ostane mirna. Zato planeti uglavnom ne svjetlucaju*.

Uglavnom. U određenim situacijama vidjet ćemo i nemirne planete. Kada su unutarnji planeti Sunčeva sustava – Merkur, Venera i Mars – daleko od nas, s druge strane Sunca, tada su i njihovi diskovi vizualno maleni. To znači i da su snopovi njihove svjetlosti tanji, podložniji atmosferskim turbulencijama. To će biti posebno izraženo kada su nisko na nebu, iznad horizonta. Uostalom, tada i zvijezde jače trepere.

Svjetlucanje je jače kad je zvijezda nisko

Kad gledamo nebo nad horizontom, gledamo kroz puno više zraka nego kad gledamo prema zenitu, ravno iznad glave. Svjetlost zvijezde nisko nad horizontom mora, dakle, proći kroz puno više atmosfere nego one koja je visoko iznad glave. Samim time podložna je jačim izobličenjima – naprosto prolazi kroz više zraka.

Isti učinak vidimo i s Mjesecom, Suncem i svim drugim nebeskim tijelima. Promatrate li Mjesec teleskopom, kad je visoko na nebu bit će znatno mirniji i oštriji nego kad je nad horizontom. Sve to donekle ovisi o lokalnim vremenskim prilikama, ali u načelu je tako kako je opisano.

Sirius taj uvjet savršeno ispunjava jer na geografskoj širini Hrvatske nikada nije visoko na nebu. Najvišu moguću kutnu visinu nebeskog objekta s neke geografske širine na Zemlji možemo odrediti ovako:

najviša kutna visina = 90 – geografska širina + deklinacija

Deklinacija Siriusa je -16° 42′ 58”. Negativan predznak znači da se nalazi južno od nebeskog ekvatora. Tako iz Zagreba, na približno 46° sjeverno, Sirius doseže najvišu kutnu visinu malo višu od 27 stupnjeva. Iz Dubrovnika je oko tri stupnja više na nebu. Od horizonta do zenita je 90 stupnjeva, što znači da Sirius tek iz najjužnijih hrvatskih krajeva jedva može doseći trećinu neba.

Većinu vremena, dakle, provodi vrlo nisko na nebu. Stoga jako svjetluca.

Zašto Sirius svjetluca jače od svih drugih zvijezda

Naprosto zbog toga što je sjajniji. Najsjajniji od svih! Pogledamo li recimo Kapelu, Vegu ili Arktur kad su nisko nad obzorom, i one će izraženo svjetlucati i treperiti – ali ne baš tako jako kao Sirius jer, premda su sjajne, nisu toliko. Atmosfera jednako djeluje na sve zvijezde, no njezin učinak jače vidimo na onima najsjajnijima.

Zašto bljeska u raznim bojama

Kao i kod drugih pojava uzrokovanih lomom svjetlosti, primjerice duge ili haloa, svjetlucanje nam također daje različite boje. Svjetlost se lomi na granicama slojeva zraka različite temperature, time i gustoće. Na prijelazu iz jednog medija u drugi sasvim lagano mijenja brzinu i smjer. To je rasap ili disperzija svjetlosti.

Stvar je u tome da se ne lomi svaka njezina valna duljina jednako. Zbog toga je raspored boja u dugama ili pojavama iz obitelji haloa uvijek isti i točno zadan. Crvena svjetlost, odnosno svjetlost duljih valnih duljina, lomi se slabije od plave i ljubičaste na drugom kraju vidljivog spektra. Sve druge boje su između.

Kad atmosferske turbulencije lome svjetlost zvijezde, lome ju kaotično i ne diskriminiraju među valnim duljinama. Ponekad u našem oku završi crvena, a ostale odu drugamo. Ponekad je u fokusu zelena, ponekad plava, ponekad žuta, ponekad više valnih duljina pa vidimo bijelu svjetlost… i tako dalje.

Nekad davno, u doba prije široko dostupnog interneta, izvori informacija o aktualnostima u svemiru bili su klasični mediji, između ostaloga i novine. Tako je Večernji list u sklopu teksta o skorašnjoj Novoj godini spomenuo i sjajnu zvijezdu Sirius čije će se raznobojno bljeskanje moći vidjeti u novogodišnjoj noći. Ne znam kad je to točno bilo, negdje u prošlom tisućljeću.

Sirius kao NLO

Napokon smo došli do teme koja vas je vjerojatno dovela ovamo. Sad kad uzmemo u obzir sve ovo gore navedeno, lakše nam je shvatiti zašto se Sirius tako često* proglašava “nepoznatom letjelicom” ili, u najblažem slučaju, “neobičnim svjetlom na nebu”.

Bob King ga je u članku za Sky&Telescope stavio na prvo mjesto popisa stvari koje ljudi proglašavaju NLO-ima.

Ljudska percepcija izuzetno je nesposobna procijeniti udaljenost do točke svjetlosti u mraku. Okružena drugim, zemaljskim objektima, sjajna zvijezda može nam se učiniti kao nešto relativno maleno što lebdi u blizini. S Venerom se to gotovo redovito događa. Ako se Sirius recimo nalazi između zgrada, ili oblaci skrivaju Orion pa uskoro sakriju i Sirius zbog čega se čini da je iznenada nestao, i sve se to zbiva na nebu osvijetljenom gradskom rasvjetom, neiskusnom je promatraču lako pomisliti na posjetitelje izdaleka. Na mračnijem nebu, gdje bi se vjerojatno vidjelo više zvijezda, ta iluzija blizine ne bi toliko došla do izražaja.

Kada smo u prosincu 2024. istovremeno na večernjem nebu imali Veneru nisko na jugozapadu i Jupiter nisko na istoku, svako malo bi se na društvenim mrežama pojavila viđenja “neobično jakih svjetala” na suprotnim stranama neba. Osim toga, poznato je da nam se stvari uz horizont čine većima i bližima.

Tu onda još nastupa i svjetlucanje. Zadnjih godina posvuda nam po nebu zuje dronovi, šire se ratne i internetom pogonjene konspirativne paranoje pa nije potreban pretjerano golem korak mašte da divlje treperavo svjetlo nad susjednim kvartom postane nekakav špijunski dron ili što već. Ima crvena i zelena svjetla, zar ne? Pustimo sad logiku koja upućuje da je dvojbeno zašto bi špijunska letjelica imala ikakva svjetla.

I što je s kretanjem? U redu, izgleda da nitko tko snima mobitelom ne pomisli da bi mogao fiksirati taj mobitel uz nekakav zid ili klupu pa da snimka bude mirna; “skakutanje” navodnih NLO-a po snimkama pokreti su ruke koja ih snima. Ali što kad vlastitim očima vidimo da se lagano mrda lijevo-desno?

To je autokinetički efekt oka. Zurimo li u svijetlu točku u mraku dovoljno dugo, činit će nam se kao da se kreće. Nasumično, bez nekog općenitog smjera, kao da će se lagano njihati lijevo-desno, pa malo gore-dolje, pa malo u krug… Vjerojatno ima veze s tim što naša percepcija kretanja ovisi o nekim referentnim točkama. U mraku ili jednoličnom okolišu nema puno takvih točaka pa mozak ima problema s interpretacijom podataka koji mu stižu iz očiju; odnosno, nije točno siguran kamo bi u vidnom polju smjestio daleku točku svjetlosti. U kombinaciji s očnim mišićima koji se zurenjem lagano umaraju, dobivamo “hopsanje” točke u tami. Probajte i sami. Fora je.

Ovdje je jedan primjer “nepoznatog objekta” za koji se ispostavilo da je Sirius, također iz mog pera. Sirius je nedavno završio i na 24 sata.

Skamenjeni supružnici

Drugoga dana mjeseca prosinca godine 2024. oko pola sata prije ponoći, Bruno Cmrk objavio je na svom Facebook profilu snimku nečeg okruglog kako svjetluca i treperi u raznim bojama na nebu grada Krka. Prvo je, kaže, primijetio to svjetlucanje kroz zavjesu pa išao pogledati o čemu se radi:

Bile su 2 te kugle jednako udaljene onda je jedna otišla sve dalje i dalje, a druga je još jedno uru bila pa nestala. Ja nisam ništa paničario, jer sam vidio puno veće sranje lani od kojeg nisam spavao a ni ona. Super se vidi nebo jer nema jake ulične rasvjete di mi zivimo. Šta je ovo ne znam, ali i bez kamere na mobitelu se tako vidilo. Zena se malo uplašila ja nisam, jer šta mogu ja tu ništa.

Bruno Cmrk

Nađete li se u takvoj situaciji, nije istina da ne možete ništa. Nazovite prijatelja astronoma ili obližnje astronomsko društvo*. Otvorite Stellarium (na webu ili skinite aplikaciju) pa pogledajte nalazi li se u tom smjeru neka sjajna zvijezda ili planet. Zabilježite točno vrijeme i smjer gledanja. Ovo sve, naravno, vrijedi pod uvjetom da vas zaista zanima što je to na nebu. Mnogi pokleknu pred zovom lajkova i iskoriste ljudsku žudnju za misterijama.

Imao sam takvih iskustava. Jednom mi se javila osoba koju su uznemirila neobična svjetla na nebu. Otišao sam tamo i ispostavilo se da su to bili avioni. Drugo svjetlo, koje je prividno lebdjelo nad obližnjim brdom, bila je sjajna zvijezda – ne sjećam se više koja. Bilo je to vrijeme povišenih tenzija zbog rata u Ukrajini i pada drona u Zagrebu pa su ljudi bili osjetljiviji na nebeske pojave nego inače. Nije za zamjeriti, zapravo je za pohvalu: osoba je postupila normalno i razumno umjesto da sipa bedastoće po Facebooku.

A što se tiče Brunove snimke, to je Sirius izvan fokusa kamere mobitela. Ako si i nismo dobri s astronomijom, dovoljno je pogledati kakvog su oblika svjetiljke ulične rasvjete na snimci jednom kad mu kamera izgubi fokus: istog oblika kao i navodni leteći objekt. Zašto one ne trepere toliko? Zato jer njihova svjetlost prolazi možda kroz koji kilometar zraka, za razliku od Siriusove koja prolazi kroz čitavu Zemljinu atmosferu.

Istina je danas, naravno, manje važna od lajkova pa su naslovi na hrvatskim portalima bili…

NEOBJAŠNJIVA POJAVA / Neobična svjetla na nebu iznad Krka uznemirila građane: ‘Žena mi se skamenila kad ih je vidjela‘

Jutarnji

‘ŽENA MI SE SKAMENILA’ / Snimljen zagonetni fenomen iznad Krka: Dva blicajuća svjetla na nebu uplašila građane

Net.hr

Eh. U komentarima ispod videa više je ljudi napisalo i objasnilo točno o čemu se radi, ali autora i njegove istomišljenike to nije previše dotaknulo. Kao na onom posteru u uredu protagonista jedne poznate serije, oni žele vjerovati. Ako su činjenice protiv njihovog vjerovanja, tim gore po činjenice.

Umjesto zaključka

Sirius nam samom svojom pojavom jasno oslikava nekoliko stvari. Najsjajnija je zvijezda na nebu – sve sjajnije od njega dio je našeg Sunčevog sustava*. Nalazi se ispod nebeskog ekvatora, što znači da pripada južnom nebu i iz Hrvatske nikada nije visoko iznad obzora. Zovemo ga “Pasjom zvijezdom” koja vjerno prati lovca Oriona.

Barem dok ne eksplodira neka razmjerno bliska supernova, poput Betelgeza. To može biti sutra, a može i za 100.000 godina.

I onda je tu njegovo treperenje i svjetlucanje. Naizgled jednostavna pojava otkriva nam turbulentnu dinamiku kilometara i kilometara zraka između nas i svemira. Često mislimo da je to nekakav prazan i proziran prostor, ali niz optičkih fenomena dokazuje nam suprotno. Siriusovo svjetlucanje odlična je demonstracija utjecaja naše atmosfere na svjetlost koja kroz nju prolazi. Jednom kad postanemo svjesni toga, lakše nam je prihvatiti bizarnije činjenice poput one da kad vidimo Sunce na horizontu, geometrijski je već zašlo i vidimo ga samo zbog refrakcije – savijanja svjetlosti u atmosferi.

Svjetlucanje je jedna od onih fascinantnih stvari koje nam pomažu shvatiti gdje smo to zapravo i što se oko nas uistinu zbiva. Snimanje Siriusa izvan fokusa i proglašavanje ga letećim tanjurom ili čime već na društvenim mrežama udaljavaju nas od toga. U doba koje ponekad zloslutno zovu vremenom nakon istine to nas ne čudi i ne zabrinjava pretjerano. No, možda bi trebalo.

Razlika između zablude i otvorene laži mutna je, nestalna, treperava i svjetlucava, poput svjetlosti zvijezde koja se nakon osam i pol godina puta kroz kozmički bezdan grčevito probija kroz goropadni ocean zraka da bi završila u vašem oku. Ili mobitelu.

S tim da svjetlost ima izliku. Mi nemamo.

Poveznice

Have a Sirius-ly Scintillating Holiday!, Bob King za Sky&Telescope, 2014.

Sirijus i njegov značaj u nastanku civilizacije, Astroblog Milana Miloradovića, 2025.