Raketne spirale: Sablasni potpisi svemirskih letova

Raketne spirale svijetle su pojave na nebu u obliku mutnih, plavičastih spirala. Nastaju ispuštanjem goriva iz drugog stupnja rakete ili prilikom lansiranja balističke rakete na kruto gorivo. Ako su obasjane Suncem jako se dobro vide s tla i često izazivaju veliko čuđenje, pa i strah kod očevidaca.

Mnogima je takav dramatičan spiralni oblik blago nepojmljiv. Kako to može biti prirodna, kamoli ljudskom rukom stvorena pojava? No, post-lansirna spirala u bolje upućenim krugovima zapravo je prilično dobro poznat fenomen koji se bilježi od početka svemirskog doba čovječanstva. Pažnju šire javnosti privukao je prije 15-ak godina zbog jednog ruskog pokusnog lansiranja i prizora koji je uslijedio na norveškom nebu. A zahvaljujući tempu kojim tvrtka SpaceX lansira svoje Falcone, očekuje se sve češće.

Ponekad imate osjećaj da ste vidjeli sve, ili barem da biste prepoznali o čemu se radi ako vidite nešto donekle novo. Onda se pojavi nešto što vas potpuno osupne. Mnogi ljubitelji neba upravo su to doživjeli u prosincu 2009. kada se na norveškom nebu pojavila golema, savršeno simetrična spirala. S nekakvom tamnom rupom u sredini. Ono… molim?! Sjećam se svoje reakcije kad sam tog dana otvorio SpaceWeather. Nagledao sam se svakakvih nebeskih pojava, nekih osobno, nekih na slikama, ali ovo je bilo sasvim drugačije.

No, i taj je fenomen tada bio tek najnoviji u nizu spektakularnih, ponekad i pomalo jezivih svjetlećih spirala koje su se pojavljivale na nebu širom Zemlje već desetljećima. U novije se vrijeme češće primjećuju. Svemirski programi više nisu obavijeni hladnoratovskim velom tajne, gotovo svatko od nas u džepu nosi prilično kvalitetnu kameru*, nebo se diljem svijeta snima 0-24, a i lansiranja je puno, puno više nego ikada u povijesti.

… što ima implikacije za čitav niz navodno misterioznih fenomena.

Spirale nisu nove

Otkad smo počeli slati stvari u svemir pričalo se o neobičnim pojavama koje se povremeno pojave na nebu. Bilo je to novo, neistraženo područje, a osim toga sredina 20. stoljeća donijela nam je i poplavu priča o letećim tanjurima – i to čitavih deset godina prije Sputnika*. Velikim su dijelom ti fenomeni bili plod nabujale mašte, ali neki su ipak bili utemeljeni na stvarnim prizorima.

Dva su se kamena temeljca suvremene priče o NLO-ima dogodila unutar samo dva tjedna 1947. godine. 24. lipnja američki biznismen Kenneth Arnold ispričao je da je iz zrakoplova vidio devet objekata; njegovi opisi i novinarska mašta na svijet su donijeli izraz “leteći tanjur”. Već 8. srpnja pročulo se da su na jednom ranču na jugozapadu SAD-a pronađeni dijelovi nepoznatog metalnog objekta. Ranč se nalazio pored gradića Roswella. Ostalo je povijest.

Slijedi nekoliko primjera nebeskih spirala koje se po nečemu izdvajaju od ostalih. Bilo ih je, naravno, puno više.

Atlantski ocean, 1963.

Jedna od najranijih zabilježenih spirala zavrtila se na noćnom nebu još davnog 27. studenog 1963. godine. Vidjeli su ju mornari na brodovima u Atlantskom oceanu, ispred zapadnih obala Afrike. Ovako je opisana u Priručniku neobičnih prirodnih pojava Williama R. Corlissa iz 1977.:

U 19:26 po griničkom vremenu svijetlo nebesko tijelo opaženo je na azimutu 270°, visini 30°. Isprva se činilo da je oko njega samo difuzan sjaj, ali kako se objekt nastavio kretati usporedno s kursom broda taj je sjaj poprimio jasan oblik tijesne spirale plavičasto-bijele svjetlosti. Spirala se raširila do kutnog promjera od oko pet stupnjeva s oko 12 istovremeno vidljivih krakova kad je bila na azimutu 200°, visini 20°. Potom se smanjivala dok nije iščezla iz vida na azimutu 155°, visini 12°, u 19:31. Kako se objekt kretao po azimutu, činilo se kao da se kružno kreće oko centra u smjeru suprotnom od kazaljke na satu te da mu se sjaj mijenja. Na vrhuncu sjaja objekt je bio manje svijetao od Venere i svijetliji od Altaira; kretao se putanjom između ta dva tijela. Cijela je pojava ostavljala dojam gledanja u stožastu oprugu i bila je uistinu senzacionalan prizor. Možemo samo pretpostaviti da se radilo o umjetnom satelitu kod kojeg je nešto “pošlo krivo” ili je prošao kroz oblak meteorske prašine.

– iz izvještaja broda Ripon na prelasku Atlantika za Freetown

Ovo je bila američka raketa Centaur 2, lansirana s Floride prema istoku oko 25 minuta prije pojave spirale. Posebno je zanimljivo kako je spirala još tada prepoznata kao posljedica lansiranja nečega u svemir.

Kina, 1981.

Večer 24. srpnja 1981. godine u velikom je dijelu zapadne i južne Kine bila vedra. Nebo je bilo bistro, bez mjesečine, puno zvijezda i s jasno ocrtanom Mliječnom stazom. Najednom se u 22:38 prema sjeveru pojavio sjajan zvjezdolik objekt. Kretao se zdesna nalijevo, prema zapadu, te postajao sve svijetliji. Onda je kao zatreperio i oko njega se pojavio oblačast pojas svjetlosti koji se ubrzo raširio u spiralu. Prizor je potrajao šest do sedam minuta i bio je uistinu spektakularan; u tekstovima o ovom događaju često se spominje da ga je navodno vidjelo i do 10 milijuna ljudi. Nije poznato kako se došlo do tog broja.

Bilo je to doba pojačanog interesa za NLO-e u Kini koji je počeo negdje krajem sedamdesetih, možda potaknut upravo kineskim i sovjetskim lansiranjima. Spiralni fenomen privukao je golemu pažnju. Astronom Liu Yan sa zvjezdarnice Ljubičasta planina pregledao je izvještaje očevidaca te izračunao da se objekt nalazio na visini od oko 650 kilometara. Po svemu sudeći, utvrdio je da se najvjerojatnije radi o svemirskoj letjelici – ali zemaljskog podrijetla. Nešto je bilo lansirano u svemir i ispustilo spiralni oblak.

Sljedećih godina na kineskom je nebu primijećeno još sličnih pojava, a Liu Yan strpljivo je prikupljao i analizirao izvještaje. S vremenom je stekao reputaciju svojevrsnog “šaptača NLO-ima”, ali na dobar način, objašnjavajući o čemu se zapravo radilo i zašto je pogrešno protumačeno. Najviše NLO-a, rekao je, moglo se svrstati u dvije kategorije: zemaljske letjelice i meteori.

Ovo nije izvanzemaljski “leteći tanjur” ni znamen skorašnje katastrofe, kao ni nadnaravni fenomen. Molim vas, nemojte biti zabrinuti. Ne bismo trebali vjerovati starim praznovjerjima ni glasinama koje se šire u narodu. Umjesto toga, trebali bismo informirati znanjem.

Liu Yan, u pismima u kojima je odgovarao na izvještaje o NLO-ima

Što je to na kraju bilo? Ne znamo sa sigurnošću, ali u tom dijelu svijeta tada je bilo puno tajnih lansiranja i testova raketa. Zapravo, knjige o sovjetskim i kineskim raketnim programima često spominju čuđenje i nelagodu visokih vojnih lica kad bi neki “supertajni” pokusni let vidjelo pola kontinenta. To ujedno objašnjava i veliko zanimanje zapadnih tajnih službi za “neidentificirane leteće objekte” diljem svijeta. Štošta se, naime, moglo zaključiti o tehnološkim mogućnostima prekooceanskih suparnika na temelju tih tajanstvenih oblačastih fenomena. A javnost je ionako bila zaokupljena letećim tanjurima.

Istočna obala SAD-a, 1986.

Veliku su sreću imali brojni stanovnici istočnog dijela Sjedinjenih Američkih Država 12. kolovoza 1986. Nebo je bilo pretežno vedro i mnogi su promatrači večer provodili na otvorenom jer je to bila noć vrhunca aktivnosti meteorskog pljuska Perzeida. Oko 10 navečer sjajan oblačast objekt pojavio se na istočnom nebu i kretao se ulijevo, prema zapadu.

Vidjelo ga je mnoštvo ljudi. Opisivali su ga kao “izduženi bijeli oblak sa zvjezdolikom jezgrom” i bio je pet-šest puta veći od punog Mjeseca. Spiralno se uvijao i nestao prema zapadu. Neke je promatrače na sjeveru područja vidljivosti podsjetio na uštipak. Jedan od slikovitijih opisa ispričala je amaterska astronomkinja Denise Sabatini iz Syracusea:

Počelo je kao točkica svjetlosti. Činilo se kao da ispušta nekakav plin u okolni prostor, i kako je taj plin izlazio spiralno se uvijao oko točkice svjetlosti. Spirala je izgledala kao mlijeko kad se ulijeva u kavu.

Denise Sabatini, preneseno iz Skeptical Inquirer vol. 11, 1986./87., James Oberg

Drugi su se astronomi složili s tim opisom: točkica svjetlosti okružena spiralnim oblakom. Neki su odmah i prepoznali da se radi o nečemu u orbiti pa posumnjali na oštećeni satelit. Bilo je to zapravo prvo lansiranje japanske rakete H-I koja je u orbitu smjestila dva satelita. Njezin drugi stupanj za gorivo je koristio tekući vodik – to je bio “oblačić” oko točkice svjetlosti.

U ovoj priči vrijedi obratiti pozornost na šarolikost izvještaja očevidaca. Jako je puno ljudi vidjelo istu stvar, a neki od njihovih opisa drastično su različiti. Ljudima je teško intuitivno pojmiti horizontalno kretanje objekata u orbiti oko Zemlje; ako vide da se nešto “penje” na nebu, mora da se doslovno penje. Tako je ogroman broj izvještaja govorio o objektu koji se penjao ravno gore dok se na određenoj visini nije “proširio” ili “držao položaj u zračnom prostoru” ili se “sakrio u oblak” ili što već. Ljudi su kao svjedoci katastrofalno nepouzdani, a mašta i percepcija varaju nas kad god su u prilici.

Veliko uzbuđenje koje je zavladalo zbog ovog “NLO-a” potaknulo je i druge fantastične izvještaje. Kontrolor leta u državi New York izvijestio je o šarenim svjetlima koja su lebdjela nad noćnim krajolikom. Ispostavilo se da se to dogodilo par sati nakon preleta japanske rakete i da je gledao strateške bombardere B-52 kako slijeću u obližnju zračnu bazu. U Kentuckyju je stanovnike za vrijeme pojave na nebu preplašio niz eksplozija i bljeskova na nebu. Neki su čak pričali da su im se tresle kuće i prozori. Pokazalo se, međutim, da su bljeskovi i treskovi došli od ilegalne pirotehnike, a ne od svemirske letjelice par stotina kilometara iznad kuća.

Norveška, 2009.

Napokon dolazimo i do najpoznatijeg, do sada najspektakularnijeg primjera nebeske spirale. 9. prosinca 2009. malo prije 8 sati ujutro, kada je u sjevernoj Norveškoj u to doba godine još potpun mrak, nevjerojatna se svjetlosna pojava uzdigla na istočnom nebu. Počela je kao uspinjuća zelena zraka svjetlosti pa se raširila u golemu, gotovo savršeno simetričnu plavičastu spiralu. I kao da to nije bilo dovoljno, u središtu spirale pojavila se praznina, kao “crna rupa” koja ju je naposljetku progutala. Spirala je trajala manje od jedne minute.

Pojavilo se na nebu između 7:50 i 8:00. U početku je to bila zelena zraka svjetlosti, bojom nalik aurori, s tajanstvenom rotirajućom spiralom na jednom kraju. Ta je spirala postajala sve veća i veća dok se nije pretvorila u ogroman krug ili halo na nebu, sa zelenom zrakom koja se pružala dolje prema Zemlji. Vidjela se iz cijele sjeverne Norveške i stoga je morala biti jako visoko kako bi se vidjela iz mjesta međusobno udaljenih stotinama kilometara.

Nick Banbury, Harstad, za Spaceweather.com.

Bilo je to pokusno lansiranje ruske balističke rakete Bulava s podmornice u Bijelom moru. Raketa je krenula preko Arktičkog oceana na istok, prema Kamčatki. Vidjela se samo iz sjeverne Norveške; istočnije, nad Rusijom, već je svitalo. Ostatak Norveške i drugih skandinavskih zemalja bio je pod oblacima. Stanovnici sjeverne Norveške bili su na idealnom položaju da vide spiralu osvijetljenu Suncem.

Sama spirala nastala je iznad poluotoka Kola, na visini od oko 170 kilometara. Tijekom kratkog razdoblja vidljivosti popela se još gotovo stotinu kilometara. U početku je bila široka oko 150 kilometara, a neposredno prije nego što ju je “progutala crna rupa” promjer joj je iznosio pomalo nevjerojatnih 630 kilometara. Vrh joj je tada bio nekih 560 kilometara iznad Zemlje. Stoga nema govora da se tu radilo o nekakvom atmosferskom fenomenu; sve je ovo bilo dobrano u svemiru.

Zbog tolike udaljenosti i brzina njezinog kretanja bila je varljivo mala. Čini se kao da se kreće jako sporo, ali uzevši u obzir njezinu visinu i veličinu, brzina kretanja središta spirale duž putanje bila je gotovo 13.000 kilometara na sat. Prirodamo li tome brzinu širenja “šupljine” – odnosno brzinu kojom su se kretale čestice koje su oblikovale spiralu – dobivamo vrtoglavih 21.000 km/h.

Ove fascinantne podatke na temelju snimki spirale izračunao je inženjer Tony Spell. Cijeli izvještaj možete pročitati ovdje.

Norveška spirala po jednoj se stvari razlikovala od većine drugih. Bulava je bila raketa na kruto, ne na tekuće gorivo. Imala je tri stupnja i, prema službenom ruskom priopćenju, pokusni let nije bio uspješan: nešto je zakazalo u trećem stupnju rakete. No, spirala možda nije imala veze s tim – odnosno, spirala je možda bila očekivan dio testa. O tome više u sljedećem poglavlju.

Druge spirale

Ovo je samo mali izbor pojava nebeskih spirala za koje je bilo relativno lako pronaći linkove. Teže je pronaći izvore za pojave zabilježene prije 2000., naravno.

• 14. rujna 2006. (PDF) iznad Tomska u Rusiji, detaljno obradio James Oberg;
• 5. lipnja 2010. SpaceX-ova spirala viđena je iz Australije;
• 7. lipnja 2012. iznad Bliskog istoka, rusko lansiranje balističke rakete iz Kapustin Jara. Ovdje pogledajte video;
• 8. siječnja 2017. iznad Sudana, snimio pilot u Boeingu 747;
• 18. lipnja 2021. iznad južnog Pacifika, ovu je uzrokovao drugi stupanj kineske rakete Dugi marš. Ista je pojava istog uzroka viđena iz istog područja i mjesec dana ranije;
• 19. lipnja 2022., “oblačić” iznad SAD-a i potom spirala iznad Novog Zelanda;
• 18. siječnja 2023. iznad Havaja (video);
• iznad Aljaske u travnju 2023., skupa s polarnom svjetlošću;
• 5. ožujka 2024. iznad Islanda i Norveške, također zajedno s aurorom;
• 2. svibnja 2024. iznad srednje i sjeverne Europe;
• … i naravno iznad Hrvatske i većeg dijela Europe 24. ožujka 2025.

Kako nastaju spirale na nebu

Raketni motori

Većina raketa kao pogonsko sredstvo koristi tekuće gorivo. Najčešće je to tekući kisik (LOX), zatim tekući vodik i, rjeđe, tekući metan, kao i posebno pročišćeni kerozin RP-1. Ponekad se koristi i vodikov peroksid, didušikov tetroksid, hidrazin te dušikov(I) oksid. SpaceX-ov Falcon 9, raketa koja uvjerljivo najčešće leti ovih dana, koristi tekući kisik i kerozin RP-1 za oba stupnja.

Raketni motori na tekuće gorivo prilično su složeni jer dvije stvari – gorivo i oksidator – moraju biti odvojene u zasebnim spremnicima prije lansiranja, zatim u preciznim količinama dovedeni u komoru za izgaranje i kontrolirano reagirati kako bi sve skupa funkcioniralo. Osim toga, većina je tih tvari nestabilna i toksična pa stoga komplicirana za skladištenje i baratanje. No, motori na tekuće gorivo imaju mnoge prednosti, među kojima je možda i najvažnija činjenica da se mogu zaustaviti i ponovno pokrenuti po potrebi otvaranjem i zatvaranjem ventila, pa se danas koriste u najvećem broju raketa.

Za razliku od njih, raketni motori na kruto gorivo puno su jednostavniji, a i baratanje gorivom je sigurnije. Osim toga su i jeftiniji. Zato su pogodni za vojne primjene, to jest za balističke rakete. Brojne moderne rakete na tekuće gorivo imaju dodatne boostere na kruto gorivo. Njihova je najveća mana to što se potisak ne može na jednostavan način kontrolirati. Jednom kad se zapale, gore dok se gorivo ne potroši. Upravo je ta činjenica bitna za norvešku spiralu iz 2009.

Deorbitiranje

Uloga prvog stupnja rakete je dati letjelici dovoljan potisak i brzinu da se digne iznad najgušće atmosfere. Obično gori dok raketa ne dosegne 65 – 80 kilometara visine i brzinu od 7 – 8 tisuća kilometara na sat (može i više i brže, ovisno o misiji). To, međutim, nije dovoljno za smještanje korisnog tereta u zadanu orbitu. Tu zadaću obavlja drugi stupanj. Kad potroši gorivo, prvi stupanj se odvaja kako drugi stupanj ne bi vukao i njegovu masu u orbitu jer za to nema nikakvog razloga. U slučaju Falcona 9, prvi stupanj se kontrolirano vraća na kopnenu ili oceansku platformu pa se kasnije ponovno koristi.

Jednom kad se prvi stupanj odvoji, drugi stupanj pali svoj motor. Njegova je namjena precizno usmjeriti koristan teret u orbitu, bila to niska Zemljina orbita ili međuplanetarna putanja za sonde koje u potpunosti napuštaju Zemljino gravitacijsko polje. U nekim slučajevima drugi stupanj gasi motor pa krstari dok ne dođe u povoljan položaj i tada ga ponovno pali.

Nakon što je koristan teret – satelit ili sonda – smješten u željenu orbitu, i ako je to moguće izvesti*, drugi stupanj se kontrolirano deorbitira: usmjerava se prema Zemlji kako bi izgorio u atmosferi negdje iznad nenastanjenog oceanskog prostranstva. No, u svojim spremnicima još uvijek ima nešto goriva; uvijek nosi malo više nego što mu je nužno potrebno, iz razumnih razloga. Ostavi li ga se u orbiti, postaje tempirana bomba: gorivo je potencijalni eksploziv. Uostalom, općenito je loša ideja ostavljati u svemiru nekontrolirani komad smeća.

Ako iz nekog razloga nije moguće deorbitirati drugi stupanj, usmjerit će ga se u neku od takozvanih grobljanskih orbita gdje generalno ne bi trebao smetati ostatku svemirskog prometa.

Drugi stupanj stoga se namjerno ruši na Zemlju. Većina njegove konstrukcije izgorjet će u atmosferi, a dijelovi koji eventualno prežive past će u ocean. Ponekad to ne uspije sasvim, kao što se dogodilo 19. veljače 2025. kada je drugi stupanj Falcona 9 nekontrolirano ušao u atmosferu iznad Europe, a njegovi su dijelovi pronađeni na tlu u Poljskoj. Slična se stvar dogodila u ožujku 2021. iznad savezne države Washington na sjeverozapadu SAD-a.

Spiralno ispuštanje goriva

Kako bi se, dakle, smanjili rizici prilikom povratka drugog stupnja u atmosferu, preostalo gorivo iz njegovih spremnika ispušta se u svemir. Drugi stupanj pritom često rotira po dugoj osi, iz niza razloga: kako bi ravnomjerno raspršio gorivo, kako bi bio stabilniji ili da se svi njegovi dijelovi jednako zagriju prilikom sudara s gustim zrakom kako bi se pospješio njegov raspad. To, međutim, nije pravilo. Ovisno o profilu misije drugi stupanj nekad će se vrtjeti, nekad ne.

Kada gorivo dospije u hladan vakuum svemira, smrzava se u sitne kristaliće. Oni izuzetno reflektiraju svjetlost i jako se dobro vide. A budući da drugi stupanj rotira, gorivo koje izlazi u svemir oblikuje spiralu oko njega. Poput vrtne prskalice za zalijevanje. Nema otpora zraka pa čestice goriva brzo prelaze velike udaljenosti; spirale lako mogu narasti do promjera od nekoliko stotina kilometara.

Animacija

Ovdje je bitno napomenuti da raketne spirale nisu poput vodenih vrtloga, uragana ili spiralnih galaksija. Kod njih se sve pojedinačne čestice vrte oko središta. Čestice raketnog goriva spremnik napuštaju pravocrtno, ali kako njihov izvor rotira, tvore spiralni oblik oko njega:

Svaka pojedina čestica kreće se po ravnoj liniji, ali njihov skupni sjaj poprima spiralni oblik.

I to je ključ rješenja “misterija” nebeskih spirala.

Kruta iznimka

Do sada opisan proces vrijedi za rakete na tekuće gorivo, odnosno za većinu orbitalnih raketa. Kod balističkih raketa na kruto gorivo, poput Bulave koja je uzrokovala norvešku spiralu 2009., situacija je malo drugačija. Uzrok pojave te spirale mediji, a i brojni stručnjaci, redovito pripisuju činjenici da je nešto pošlo krivo prilikom leta. Uostalom, Rusija je i sama izjavila da je test bio neuspješan, odnosno da je došlo do kvara prilikom rada trećeg stupnja. Lako je zamisliti situaciju: gorivo šiklja u stranu, raketa se nekontrolirano vrti, pojavljuje se spirala. No, nije bilo baš tako.

Spomenuto je ranije da je mana raketa na kruto gorivo to što ih je, jednom kad se zapale, nemoguće zaustaviti. Raketama na tekuće gorivo jednostavno se zavrnu ventili, ali kruto gorivo bukti dok sasvim ne izgori. S druge strane, kruto gorivo vrlo je praktično za pogon balističkih raketa kojima je svrha prenijeti nuklearnu bojevu glavu preko pola svijeta. Ali kod pokusnih letova ta raketa negdje naposljetku mora pasti i to je Rusima bilo malo nezgodno.

Amerikanci nisu imali problem s testiranjem takvih raketa jer imaju velike oceane s obje strane svog kontinenta. Neki ruski pokusni letovi balističkih raketa završavali su u Pacifiku nedaleko od Havaja, zbog čega je postojao rizik da se Amerikanci dokopaju njihove tehnologije. Zatim su lansirali sa zapada preko arktičkih predjela prema Sibiru i Kamčatki, ali ni to nije bilo dovoljno da se pusti raketu da izgori do kraja jer joj je domet bio veći od toga. Moralo ju se nekako ograničiti.

To je riješeno tako da su raketama ugrađeni mali “prozori” na prednjoj strani kroz koje je mlaz mogao izlaziti naprijed i malo u stranu. Potisak bi znači bio usmjeren u najmanje tri pravca, i dalje iza rakete, ali i ispred nje, otprilike u obliku slova Y. Tako bi raketa i dalje gorila dok ne potroši cjelokupno gorivo, no znatno bi usporila i domet bi joj bio kraći. Rusi su takve rakete počeli testirati u ranim osamdesetima — upravo kada su iz Skandinavije počele stizati dojave o spiralnim NLO-ima.

Usporedite fotografiju iz Finske snimljenu 1983. s norveškom spiralom iz 2009., na 19. stranici ovog dokumenta (PDF).

Tako da spirala nije (nužno) nastala kao posljedica kvara rakete. Nastala je kao posljedica usporavanja rakete kako bi joj se ograničio domet. James Oberg je to uporno ponavljao, ali publika kao publika nije baš slušala.

Crna rupa

A što je s onom “crnom rupom” koja se pojavila u središtu norveške spirale pa ju “progutala”? Kad je potisak zaustavljen, odnosno kad je gorivo izgorjelo, spiralni oblak naglo se prekida, kao odrezan. Čestice ispuštene prije toga nastavljaju se udaljavati svojim putanjama. Rupa nije ništa drugo nego prozor u pozadinsko nebo, a širi se zbog toga što nema više čestica koje bi popunjavale spiralu. Naposljetku se proširi toliko da čitava spirala nestane jer se čestice goriva rasprše.

Kako ih uopće vidimo

Spirale same po sebi nisu baš tako rijedak fenomen, pogotovo sad kad Falcon 9 leti skoro dvaput tjedno. Rijetki su uvjeti koji se moraju poklopiti da bi se vidjele. Djeluju nam vrlo sjajno jer ih gledamo naspram tamnog noćnog neba, ali same po sebi zapravo nisu jako svijetle. Nećemo ih vidjeti na sumračnom nebu, ili u najboljem slučaju vrlo teško. Osnovni su uvjeti, dakle:

• drugi stupanj mora biti osvijetljen Suncem dok ispušta gorivo,
• promatraču na Zemlji mora biti noć,
• putanja drugog stupnja mora prolaziti vidnim poljem promatrača dok su oba prethodna uvjeta zadovoljena, i
• promatrač mora imati vedro nebo, inače nikakve koristi od ispunjena prethodna tri uvjeta.

Da bi raketa bila osvijetljena Suncem dok je promatrač ispod nje u noći, mora biti prilično visoko. Prava noć počinje kada je Sunce niže od 18 stupnjeva ispod horizonta, to jest kada završava astronomski sumrak. U to vrijeme svemirske letjelice moraju biti najmanje oko 350 kilometara iznad Zemljine površine da bi bile osvijetljene. Ako je Sunce 25 stupnjeva ispod obzora, minimalna visina penje se na više od 600 kilometara.

Sve one spirale koje se pojave po danu ili preduboko u noći, kad je i raketa u Zemljinoj sjeni, naprosto ne vidimo. One su redovna popratna pojava svemirskih letova. Samo je stvar tajminga, to jest sreće, hoće li ih netko vidjeti ili ne.

Odgovori na neka pitanja

Nakon što se spirala pojavila na hrvatskom nebu 24. ožujka 2025., većina je medija zapravo donekle točno prenijela o čemu se radilo. Drugi stupanj Falcona 9 ispustio je gorivo u pravo vrijeme na pravom mjestu. Vidio se iz skoro cijele Hrvatske, no autor ovih redaka nije imao sreće jer se nad Koprivnicom na***** oblak. Objašnjenje je ponuđeno relativno brzo, vjerojatno zbog toga što su takve spirale viđane diljem svijeta posljednjih godina pa se na internetu lako moglo naći što je to zapravo. Ipak, neke su stvari ostale nedorečene.

SpaceX kriv za sve

Od vlakića satelita preko bljeskova nad horizontom do plavih satelita, tvrtka SpaceX u posljednje je vrijeme odgovorna za čitav niz neobičnih nebeskih pojava. Da se lansiraju bliže nama, vidjeli bismo i “svemirske meduze” – oblačaste fenomene nastale lansiranjima. Tako smo nakon spirale krajem ožujka na hrvatskom nebu mogli čuti puno prigovora u stilu ma kako je sada SpaceX najednom kriv za sve? Bilo je to naravno u podrugljivom tonu, u smislu “opet nam hoće prodati neku priču, a nemaju pojma” ili “lažu nam, tko zna što skrivaju”.

Točno je, to je bila SpaceX-ova spirala i većina današnjih spirala jesu SpaceX-ove — ali samo zbog toga što SpaceX lansira uvjerljivo najviše raketa. Spirale nisu ekskluzivan proizvod SpaceX-ovih lansiranja, kao što smo vidjeli ranije u tekstu.

Kako raketa može ostaviti spiralni oblak?

Stvari u svemiru ne funkcioniraju kao na Zemlji i taj “oblak” nije zapravo oblak. Iz nekih manjkavih objašnjenja u medijima mogao se steći dojam da je to zapravo ispust rakete koji je nekim čudnim silama završio oblikovan u spiralu. To uistinu jest raketno gorivo, ali nepotrošeno. Ne izlazi sa stražnje strane rakete, kroz mlaznicu, nego kroz ventile sa strane. Izlazi pravocrtno, no budući da mu izvor rotira, oblikuje spiralu (pogledajte animaciju gore). To se zapravo jasno zamjećuje na snimci spirale koju smo vidjeli u ožujku:

Oblak smrznutih čestica goriva najsjajniji je kad je najgušći, najbliže izvoru. Kako se širi, polako gubi na sjaju jer se čestice raspršuju. Da njegov izvor (drugi stupanj rakete) ne rotira, umjesto spirale vidjeli bismo magličast oblak, možda blago stožastog oblika.

Objašnjenje je jasno, razumno i smisleno. Tlapnje o crvotočinama i drugim dimenzijama ostavimo drugima, onima koji na svaku neobičnu pojavu viču “ne znam što je, ali znam što sigurno nije!”

Kako uopće vidimo raketu lansiranu s Floride?

Ovo se također često moglo spaziti u komentarima na ožujsku spiralu. Ako je to bilo ispuštanje goriva rakete, kako smo to uopće fizički mogli vidjeti budući da je raketa bila lansirana s Floride?

Stvar je u tome da se spirala nije pojavila odmah nakon lansiranja. Drugi stupanj rakete napravio je krug i pol oko Zemlje prije nego što je ispustio gorivo uoči kontroliranog rušenja u atmosferu. Kao što je ranije rečeno, prvi stupanj zadužen je za dizanje drugog stupnja i korisnog tereta do svemira. Drugi stupanj smješta koristan teret u zadanu orbitu, no svoj motor ne mora paliti odmah – može pričekati da dođe u povoljan položaj. Ili može upaliti motor, ugasiti ga i ponovno ga upaliti kasnije.

A onda imamo i…

Nema smisla trošiti puno riječi na naklapanja i budalaštine koje iskrsnu u javnosti nakon svake viđenije nebeske pojave. Evo samo jednog primjera, komentara izvjesne I. K. na izvjesnom portalu koji to sve sažima:

Priča da je SpaceX raketa prolila gorivo pri razdvajanju modula spada u čistu komediju. Kako to da nijedna raketa prije ove nije napravila isto? Možda su imale bolje zaštićen i zavaren rezervoar. I da se sve to i dogodilo mislite li da bi se to toliko ogromno proširilo u prostor da bi se tako kristalno čisto vidjelo sa Zemlje?

Zombirani vole vjerovati narativu i još kad je to začinjeno s nekoliko znanstvenih fraza onda se toga drže kao pijani plota. Kad mi netko daje to copy-paste objašnjenje odmah znam sa kakvom kategorijom inteligencije pričam. Malo sam istraživala i iz priloženih slika možete vidjeti da je oblik spiralne galaksije identičan onom fenomenu kojeg smo jučer vidjeli na noćnom nebu.

Zašto oni prirodnu pojavu žele pripisati sebi daje nam zaključiti da se žele prikazati moćnima, pametnima i iznad svih, a ustvari su mali i bijedni lažljivi gadovi i njihova lažna moć prolazi samo kod nemislećih. Nekontrolirano ispuštanje goriva u svemir nema i ne može imati golden ratio oblik kojeg nalazimo u prirodnim uzorcima (životinje, biljke, dna, galaksije itd). Za kraj, finalni zaključak je da smo jučer gledali prirodnu pojavu, a ne čovjekovo djelo. Što znači ta pojava, zašto se pojavila, zašto je bila vidljiva sa Zemlje i što najavljuje spada već u neku drugu raspravu za koju ja nemam odgovore niti dovoljno znanja.

I. K., portal koji se ironično zove portalom za “kulturu komuniciranja”, molim vas nemojte ići tamo. Deblja slova moj su naglasak.

Mogao bih posvetiti čitav tekst ovim rečenicama, ali znate onu o igranju šaha s golubom…

Završna misao

U listopadu 2009. stajao sam na balkonu okrenutom prema sjeverozapadu i bavio se jednom nezdravom aktivnošću kad sam primijetio da nešto čudnjikavo prilazi nebom sa zapada. Bila je to mutna točkica svjetlosti koju je slijedio još mutniji, ali veći oblak, blago trokutastog oblika. Danas mi je blago nevjerojatna činjenica da sam uspio otrčati po fotoaparat i stativ, postaviti sve to na balkon i poslikati išta u tih par kratkih minuta koliko se vidjelo. Evo “spektakularnog” rezultata:

Koliko god da sam u životu zurio u nebo to je još uvijek jedini svemirski oblak koji sam vidio, uz ispuštanje vode iz shuttlea Discovery tijekom njegovog posljednjeg leta 2011. Sjetite se, puno se uvjeta mora poklopiti da bi se oblak nastao ispuštanjem goriva u svemiru mogao vidjeti sa Zemlje, bio spiralan ili ne. Ožujska spirala pojavila se vedre i razmjerno tople večeri kada je mnogo ljudi bilo vani. Da se zavrtila pred zoru mnogo bi ju manje ljudi vidjelo i snimilo, ako itko. Ovo su kratkotrajni fenomeni i općenito ih je gotovo nemoguće predvidjeti. I nisu nimalo novi: pojavljuju se već desetljećima.

Neke su stvari potpuno bizarne, naizgled nemoguće, protivne zdravom razumu. Golema svjetleća spirala na nebu izvrstan je primjer. Pa ipak, uz malo znanja, malo učenja i malo logičkog zaključivanja, i taj misterij ima svoje rješenje. Druga je stvar što neki, i to su obično oni najglasniji, zapravo ne žele čuti rješenje. Što se njih tiče, bilo bi bolje da rješenje ne postoji. Tako mogu biti još glasniji.

Godinama i godinama James Oberg, uvjerljivo jedan od najvećih stručnjaka za orbitalne fenomene i svemirske programe, pogotovo sovjetske, upozoravao je na to da raznorazne komisije i grupe za proučavanje NLO-a, o medijima da i ne pričamo, odbacuju zdravorazumska objašnjenja tih pojava jer nemaju pojma kako rakete funkcioniraju nakon lansiranja. Mnoga opažanja navodnih letećih tanjura bila su, naime, upravo lansiranja raketa i njihovi svjetlosni efekti par stotina kilometara iznad Zemlje.

Ostavimo, stoga, upravo njemu završnu riječ.

Uz poticajnu priču o tome kako se došlo do točnog rješenja ovog misterija, postoji i manje ugodan izazov. Tužna je činjenica da ogroman dio javnosti nije samo neupućen u osnove raketne tehnologije nego im se aktivno i s puno entuzijazma serviraju netočne informacije. Još gore, često ih namjerno i cinično dezinformiraju internetski mediji koji zarađuju privlačenjem lakovjernih posjetitelja. Što se može učiniti po tom pitanju ostaje nepoznato poput bilo kojeg istinskog svemirskog misterija.

James Oberg, o norveškoj spirali.

Izvori i poveznice

Tenth Anniversary of the ‘Norway Spiral’ and the Birth of an Internet Mythology (PDF), James Oberg.

Strange Spinoff of the Space Age: Accidental Observations of Artificial Space Clouds (PDF), James Oberg, 2017.

Estimation of the Location, Trajectory, Size, and Altitude of the “Norway Spiral” Phenomenon, vrlo detaljan izvještaj, Tony Spell (web stranica više nije dostupna, link vodi na arhivirani primjerak).

Norway Spiral – 15 FAQs (PDF), James Oberg.

The Great East Coast UFO of August 1986 (PDF), James Oberg za The Skeptical Inquirer.