Sunčev zalazak
Sunčev zalazak ili zalazak Sunca trenutak je kada gornji rub Sunčeva diska dotakne horizont. To je kraj svijetlog dijela dana i početak građanskog sumraka. Nizak kut Sunčevih zraka tada stvara posebnu, žarko obojenu svjetlost.
Naziv na engleskom: sunset
Kad je Sunce nisko nad obzorom, njegova svjetlost mora proći kroz puno više atmosfere nego kad je visoko na nebu. Molekule zraka, prvenstveno dušika i kisika, raspršuju svjetlost u svim smjerovima. Pritom jače raspršuju svjetlost kraćih valnih duljina: plavu i ljubičastu. To je Rayleighjevo raspršenje i zato nam je nebo danju plavo.
No, kad se približi zalazak, stvari se mijenjaju. Sloj zraka kroz koji svjetlost mora proći puno je deblji – svjetlost mora prijeći i do 40 puta dulji put nego u podne*. Raspršenje je puno češće, toliko da se plava i ljubičasta izgube, a crvena i žuta dođu do izražaja u preostalom svjetlu. Tu su i razne čestice dima, prašine i drugih aerosola koje dodatno potamnjuju svjetlost. U nekim slučajevima i same doprinose crvenoj boji. Molekule ozona i vodene pare apsorbiraju neke valne duljine u plavom i zelenom području. Još kad na nebu ima i oblaka koje takva svjetlost oboji nebrojenim nijansama… Sunčev zalazak uistinu može biti spektakularan. Tko vam kaže da je kič, priča gluposti.
Zbog atmosferske refrakcije, odnosno loma svjetlosti u atmosferi. Svjetlost se lomi na granicama slojeva zraka različite gustoće. Pojednostavljeno, gledajući prema obzoru, zrake svjetlosti svijaju se prema dolje, prateći zakrivljenost Zemlje. Posljedica toga je da objekte blizu horizonta vidimo na većoj kutnoj visini od one na kojoj su u stvarnosti. Kad vidimo Sunce na horizontu, ono nam je geometrijski već zašlo.
Iz istog razloga i munje su ponekad crvene.

U bistrom i mutnom zraku
Kako će Sunčev zalazak izgledati ovisi o nizu čimbenika. Među njima je najvažnija bistrina zraka; koliko u atmosferi ima vodene pare, dima, prašine i drugih aerosola. Jako bistar zrak, na primjer nakon prolaska hladne fronte, dat će vrlo sjajno Sunce na zalasku sa slabo izraženim bojama. Mutan zrak, od sumaglice ili prašine, uzrokovat će zalazak s jako prigušenim Suncem koje se bez problema može gledati golim okom.
Usporedite sljedeće dvije fotografije. Prva prikazuje Sunčev zalazak u bistroj atmosferi, a druga u mutnoj. Snimljene su na istom mjestu.


Nema pravih boja bez oblaka
Za one najfotogeničnije i najromantičnije zalaske Sunca zaslužni su oblaci. Vedro i bistro nebo rijetko poprima spektakularne boje, osim u posebnim uvjetima. Recimo, nakon velikih vulkanskih erupcija. Prašina, vodena para i dim uglavnom samo priguše Sunce*.
To su relativno velike čestice i one raspršuju svjetlost na drugačiji način. Umjesto Rayleighjevog, tu je na djelu Mievo raspršenje. Ono nam ne daje plavo nebo. Kada je nad nama saharski pijesak, što se obično dogodi par puta godišnje, nebo je sivkasto. Zalasci Sunca tada nemaju živopisne boje. Čestice koje uzrokuju Mievo raspršenje otprilike su velike kao i valna duljina svjetlosti koja dolazi do njih, ili veće. Raspršuju sve valne duljine jednako i rezultat je bezbojan.
Najljepši zalasci Sunca događaju se kad na nebu ima nešto oblaka, pogotovo visokih: cirusa, altokumulusa… Tada ih Sunce obasjava nakon što nama, promatračima na tlu, već potone ispod horizonta. Oblaci poprimaju crvene, žute, narančaste, ružičaste nijanse, cijelu paletu boja. Svjetlost se odbija od njih prema tlu i prema drugim oblacima. Pritom se dodatno raspršuje, miješa i mijenja na razne načine, stvarajući divan nebeski akvarel.


Različiti zalasci
Sunčeve pjege ponekad su dovoljno velike da se mogu vidjeti golim okom. Kada je Sunce na zalasku potamnjeno, prigušeno mutnim zrakom, takve se pjege mogu vidjeti bez optičkih pomagala.
Nikada ne promatrajte Sunce golim okom osim ako ste potpuno sigurni da to možete učiniti bez posljedica. Po mogućnosti uz nekog iskusnijeg.




