Aureola
Aureola je svijetli krug oko izvora svjetlosti – Sunca, Mjeseca, sjajnijih zvijezda ili planeta. Nastaje kao i vijenac, ogibom svjetlosti na česticama u atmosferi. Oko središta je plavičasta, zatim bijela i na vanjskom rubu crvenkasta ili smećkasta.
Naziv na engleskom: aureole

Aureola je zapravo unutarnji dio vijenca. Vidi se češće od njega jer za njezin nastanak nisu potrebne kapljice strogo ujednačenih veličina. Svi smo ju vidjeli, najčešće oko Mjeseca kada je sjajan i kada nebom plove tanki oblaci. Oni blizu Mjeseca pokazuju boje, od kojih obično vidimo plavičastu. Prema vanjskom rubu možemo nazrijeti crvenkaste ili smećkaste nijanse.
Veličina i boja aureole ovisi o veličini i jednolikosti čestica na kojima se ogibom svjetlosti stvara. Ako su te čestice (kapljice vode, kristalići leda, pelud, dim, prašina itd.) razmjerno velike, aureola će biti mala. Neće imati boje ili će joj boja biti slična boji izvora svjetlosti. Takva je recimo dnevna aureola koju vidimo oko Sunca*. No, ako su čestice malene i sličnih veličina, njihov optički učinak postaje zanimljiviji.
Sunce gotovo nikada ne vidimo bez aureole. Intenzitet aureole, naime, ovisi i o intenzitetu izvora svjetlosti. Zato se bolje vidi na duljim fotografskim ekspozicijama. Sunce je vrlo sjajno pa je njegova aureola na vedrom nebu gotovo sveprisutna. To je onaj difuzni, blještavi sjaj oko samog Sunčevog diska. Ponekad, vrlo rijetko, nebo je dovoljno bistro da ta aureola gotovo nestane. Za to moramo biti visoko, iznad najnižeg i najgušćeg sloja zraka. Na primjer u zrakoplovu, kako je to demonstrirao Elmar Schmidt 2011. na Atmospheric Optics.
Ne tražite aureolu oko Sunca golim okom! Smislite nešto drugo. Na primjer, površina lokve reflektira samo oko 2% svjetlosti. Tamo možete potražiti egzotične optičke efekte oko Sunca.
Vijenac ili aureola?

Gdje završava aureola, a počinje vijenac? To nije sasvim jasno. Aureola se vidi kada su čestice u atmosferi različitih veličina. Kako se raspon veličina čestica smanjuje, sjaj poprima jasniju strukturu i boje. Prvo se pojavljuje vanjski crveni prsten, zatim možda još jedan. Kod najboljih vijenaca vidi ih se nekoliko. Iz toga proizlazi da je aureola lakše vidljiva i stoga češća. Općenito, za aureolu i vijenac vrijedi: što su čestice manje i jednolikijih veličina, to će aureola/vijenac biti veća i izraženija.
Les Cowley na Atmospheric Optics navodi da neki aureolu smatraju vijencem kada se jasno vidi cijeli prvi crveni prsten. Drugi, pak, za vijenac zahtijevaju da se vidi prvi sljedeći prsten nakon crvenog. Pri dnu te stranice je odlična ilustracija kako aureola i vijenac ovise o jednolikosti čestica koje ih stvaraju.

Ovalne aureole
Osim Mjeseca, aureole se mogu vidjeti oko sjajnih zvijezda i planeta. Najbolji primjer za to je Venera i njezine su aureole prilično poznate. Koliko god da je svijetla, Venera je ipak dosta manje sjajna od Mjeseca. Aureolu oko nje može se vidjeti i pogotovo snimiti uz pomoć duge ekspozicije. Vijenac – vrlo teško ili nemoguće, jednostavno je pretaman.
No, aureole oko Venere i sličnih nebeskih tijela mogu imati jednu drugu zanimljivu osobinu. Mogu biti ovalnog oblika. Taj nam je oblik poznat kod peludnog vijenca. Njega stvaraju zrnca peludi koja su često izduženog oblika, a ponekad imaju i “krilca” da bi dulje lebdjela.

Ove aureole, međutim, ne stvara pelud već kristalići leda u tankim visokim oblacima. Da bi ogib svjetlosti proizveo okomito izduženu aureolu, čestice koje ga stvaraju moraju biti izdužene vodoravno. Čini se da ih uzrokuju pločasti, šesterokutni kristalići leda. Orijentirani su prema maksimalnom otporu zraka, vodoravno. Tu tezu potvrđuje činjenica da su ovalne aureole svojstvene sjajnim zvijezdama i planetima nisko na nebu, gdje kristale gledamo postrance. Aureole oko objekata više na nebu bliže su kružnom obliku. Kao i obično, sve je to detaljno i s primjerima objašnjeno na Atmospheric Optics.


