Poravnanje planeta u 2025. ili kako je lako skupljati klikove

Poravnanje planeta dvojben je naziv za okupljanje više planeta Sunčeva sustava na jutarnjem ili večernjem nebu. To može biti astronomska zanimljivost i pružiti dobre prilike za promatranja, ali uglavnom se zloupotrebljava za viralne sadržaje na društvenim mrežama. Ponekad se “poravnanje” jednostavno izmisli, valjda kad nekome ponestane klikova, naravno uz mistične i astrološke konotacije.

Posljednjih dana primijetio sam veliko povećanje broja posjeta na webu, od korisnika koji su tražili ključne riječi “poravnanje planeta”. Nikakvo spomena vrijedno okupljanje više od dva planeta ne čeka nas do veljače pa sam malo proguglao i ispostavilo se da internetom stvarno kruže priče o poravnanju pet, šest ili više planeta u siječnju 2025. Nitko, čini se, nije siguran u datum. Neki spominju 8., neki 21., neki 25. siječnja…

Sličnu priču imamo svake godine, ponekad i više puta. Zadnja tako razvikana bila je u lipnju prošle godine.

Nikakvo astronomski značajno “poravnanje planeta” ne događa se u siječnju 2025. Ako ih želite vidjeti sve odjednom na večernjem nebu, strpite se do 24. veljače (koji dan plus-minus) kada će im se pridružiti i Merkur. Ni to nije nikakvo posebno “poravnanje”, ali bit će simpatično za promatranje.

Sad kad smo to riješili, popričajmo malo o poravnanjima planeta.

Svi planeti uvijek su u nekom poravnanju

Pradavna maglica iz koje je nastao Sunčev sustav svojom se rotacijom zgusnula i spljoštila u disk. S vremenom su u tom rotirajućem disku oko središnje zvijezde – Sunca – nastale nakupine materije koje su svojom gravitacijom na sebe privlačile još materije i tako rasle. Iz njih su nastali planeti. Posljedica toga je da svi planeti Sunčeva sustava oko Sunca kruže u manje-više istoj ravnini. Nije da Zemlja ide vodoravno, Mars okomito, Venera pod 45 stupnjeva… Svi su uglavnom u istoj ravnini. Tu ravninu zovemo ekliptikom.

Ekliptika je kao ploha u kojoj se nalaze orbite svih planeta. Ako zamislimo da je ekliptika ravan tanjur, planeti su sićušne kuglice koje se kotrljaju po njoj.

Može li se svih osam planeta Sunčeva sustava poravnati na liniji (sizigiji) ako gledamo Sunčev sustav iz okomite perspektive, kao na slikama iznad? Izračuni kažu da se to događa svakih 396 milijardi godina. Puno prije toga Sunce će se napuhati u crvenog diva te progutati Merkur i Veneru, možda i Zemlju. Zato u nastavku teksta govorimo isključivo o poravnanju planeta duž ekliptike, znači ne fizički u svemiru nego prividno na Zemljinom nebu.

Kad gledamo sa Zemlje, ekliptika nam izgleda kao linija koja se pruža preko neba. Ravnina ima dvije dimenzije, a budući da smo u njoj, vidimo ju jednodimenzionalno – kao crtu. U njezinoj neposrednoj blizini nalaze se Sunce i Mjesec, svi planeti i većina drugih nebeskih tijela Sunčeva sustava. To znači da su planeti zapravo uvijek poravnati na liniji na našem nebu. Nisu baš točno na njoj, ali su joj blizu. Ta linija zove se ekliptika.

Kad negdje pročitate da će se planeti nalaziti “na liniji” ili “na pravcu”, znajte da su oni uvijek na liniji. Na liniji ekliptike. Drugdje ni ne mogu biti.

Treći Keplerov zakon kaže ovako: što je planet dalje od Sunca, to se sporije kreće u svojoj orbiti. Najbrže oko Sunca juri Merkur, nešto je sporija Venera, još sporija je Zemlja i tako dalje. To neizbježno dovodi do raznoraznih, manje ili više proizvoljnih “grupiranja” planeta u nekom danom trenutku. Nekad su s jedne strane Sunca, nekad s druge, većinom su razdijeljeni. O tome ovisi vidimo li ih s lijeve strane Sunca, na večernjem nebu, ili s desne, na jutarnjem.

To je ono što vam prodaju kao priču o “poravnanju planeta”. Ako se nekoliko planeta slučajno nađe na večernjem ili jutarnjem nebu istovremeno, eto nam naslova poput “nevjerojatan događaj”, “spektakl na nebu”, “jednom u životu” i slično, a da i ne govorimo o astrološkim koještarijama.

Tako da, ponovimo još jednom:

Nikakvo epsko poravnanje planeta neće se dogoditi u siječnju 2025.

No, nastavite čitati jer sljedećeg mjeseca ipak imamo jedan zgodan prizor.

Koliko planeta zapravo vidimo?

Još su stari Grci poznavali pet golim okom vidljivih planeta. Prozvali su ih lutalicama (planetai) jer su primijetili da se kreću naspram pozadine statičnih, nepomičnih zvijezda. Po redu od udaljenosti do Sunca to su Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn.

Merkur je dosta sjajan, ali na našem nebu nikada nije daleko od Sunca. Obično imamo svega nekoliko prilika godišnje kada ga je lakše spaziti. Uvijek se nalazi vrlo nisko na nebu odmah nakon zalaska ili neposredno prije izlaska Sunca.

Venera je izuzetno sjajna, također se vidi u sumrak ili zoru, ali je ipak dalje od Sunca nego Merkur. S obzirom na njezinu blistavu pojavu, nije nikakvo čudo što su ju stari narodi povezivali s božicama ljubavi i ljepote. Kad se vidi ujutro zovemo ju zvijezdom Danicom, a uvečer zvijezdom Večernicom.

Mars je prepoznatljiv po svojoj crvenoj boji i njegov sjaj s vremenom jako varira. Kad nam je daleko, s druge strane Sunca, neugledna je točkica magnitude 1 do 2. Za dobrih opozicija, kakva je recimo bila 2020., Marsova magnituda poraste do -3. Početkom 2025. godine prilično je sjajan, nešto sjajniji od magnitude -1.

Jupiter je sjajan i lako uočljiv. Već dalekozorom vidimo njegova četiri najveća satelita.

Saturn je nešto manjeg sjaja od Jupitera. Njegovi su prstenovi lako uočljivi i malim teleskopom, u većem su zaista raskošni.

Uran je otkriven 1781. godine i na samoj je granici vidljivosti golim okom, magnitude oko 5 – 6. No, to je granica teoretske vidljivosti golim okom u idealnim uvjetima i, budimo realni, idealnim očima. Za sve praktične svrhe, Uran nije vidljiv golim okom. Na širokokutnim fotografijama noćnog neba izgleda kao sitna zvjezdica, okružen tisućama istih.

Neptun je otkriven 1846. i još je tamniji. Magnitude oko 8, tek je teleskopom vidljiv kao sićušan plavičasti disk.

Zato, kad vas namame na klik naslovom poput “Poravnanje sedam planeta…” bla bla, sjetite se da ih golim okom vidimo pet. Nemojte se dati zavarati ovakvim vizualima. Ta linkana slika nazvana je “nvsz” što je kratica od “nema veze sa životom”.

Medvjeđu uslugu astronomiji rade astrofotografi koji kod ovakvih “poravnanja” Uran i Neptun ufotošopiraju kao plavozelenkastu i plavu točkicu, samo zato da bi se bolje vidjeli na Instagramu.

Parada planeta u veljači 2025.

Jedna zanimljivost, što može biti i vježba za promatranje neba, dolazi nam krajem veljače. Na večernjem nebu 24. veljače (i koji dan prije i poslije), nakon zalaska Sunca na nebu ćemo moći vidjeti svih pet golim okom vidljivih planeta, a ako sa sobom imamo i teleskop, tu će biti i Uran i Neptun. U popularnoj astronomiji to se ponekad zove “paradom planeta” – tijekom večeri planeti polako, jedan za drugim, idu od istoka prema zapadu.

Nekad su te parade ujedno i konjunkcije, kad su planeti zbijeni na relativno malom dijelu neba, kao što su bili u svibnju 2002. – svi unutar tridesetak stupnjeva na zapadu. Ova neće biti baš takva. Merkur i Saturn nalazit će se nisko na zapadu, gore lijevo iznad njih bit će Venera, visoko na jugu Jupiter, a na istoku Mars. Uran će biti blizu Plejada, a Neptun između Venere i Merkura.

Kako to promatrati

Ovo može biti zgodna aktivnost za upoznavanje s noćnim nebom i planetima, pogotovo za početnike. Imajte pri ruci dalekozor, po mogućnosti i teleskop.

Počnite prije zalaska Sunca odabirom mjesta na kojem dobro vidite zapadni horizont – znači da na zapadu nemate drveće, zgrade, brda nego je horizont najniži koji možete naći. Sunce će zaći oko 17:30. Nekih 20 do 30 minuta nakon toga uzmite dalekozor i tamo vrlo, vrlo nisko iznad horizonta, u sjaju sumraka iznad mjesta na kojem je zašlo Sunce potražite Merkur i Saturn. Bit će blizu jedan drugome; skoro ravno iznad njih nalazit će se Venera koju ćete sigurno vidjeti pa ju iskoristite za orijentir.

Dok se svjetlost dana gasi na zapadu, uživajte u pogledu na Veneru. Ona je ovih dana toliko sjajna da se fotografski mogu zabilježiti sjene koje baca. Pogledate li ju teleskopom, vidjet ćete da je srpastog oblika. Venera ima faze kao i Mjesec.

Visoko gore na jugu ne možete promašiti Jupiter. Već i običan dalekozor pokazat će vam njegova četiri najsjajnija, tzv. galilejanska satelita: Io, Europu, Ganimed i Kalisto. Ako promatrate 24. veljače, svi će se nalaziti s iste, lijeve strane planeta. Jači teleskop otkrit će vam pojaseve u Jupiterovoj atmosferi, a ozbiljan teleskop možda i Veliku crvenu pjegu – divovsku Jupiterovu oluju.

Niže prema istoku potražite crveni Mars. Bit će prilično sjajan, ali malenog diska pa će vam trebati veći teleskop kako biste vidjeli neke detalje na njegovoj površini – svijetle polarne kape i tamne ravnice.

Uran ćete moći naći dalekozorom jednom kad se potpuno smrači u zviježđu Bika, oko 8 stupnjeva dolje desno od Plejada. Pronađite ga uz pomoć neke od aplikacija za prikaz noćnog neba, recimo Stellariuma. Isto napravite i za Neptun, ali tu će vam trebati teleskop.