Napuhane veličine i neiskrena astrofotografija

Astrofotografija je posebno područje fotografije o čijim se kriterijima autentičnosti mogu voditi rasprave beskonačne poput samog svemira. Ipak, jedno bi pravilo iz opće fotografije trebalo važiti i za nju: da su nebo i zemlja dio istog kadra, odnosno da su istih relativnih kutnih veličina i na istim mjestima. Barem u razumnoj mjeri. “Napuhano” nebo primamljivo je jer izgleda dramatičnije. Autori to često prešute ili, suočeni s kritikom, odbijaju priznati, čak i kad su im kadrovi očito astronomski nemogući.

Svrha ovog teksta je da budete svjesni da nije uvijek sve tako kako vam fotografi kažu, koliko god poznati i samouvjereni bili. Ponekad to i sami možete provjeriti.

Astrokrajolici

Ako znate kakva je ovo vrsta fotografije, slobodno preskočite ovaj dio.

U posljednje je vrijeme u astrofotografiji, domaćoj i inozemnoj, popularno snimanje astrokrajolika (od engleskog astrolandscapes). Riječ je o tehnici kojom se spajaju dva kadra: jedan za prednji plan, odnosno krajolik, i drugi za nebo. Prednji plan snima se kao i svaka druga noćna fotografija: dugom ekspozicijom, a ponekad se spaja i više jednakih ekspozicija kako bi se metodom “slaganja” (stacking) smanjila količina elektroničkog šuma i dobila čišća fotografija.

Snimanje neba nešto je složenije. Zemljina vrtnja ograničava ekspozicije na kratko vrijeme, obično manje od 10 sekundi, prije nego što se zvijezde izduže u crtice. Astrofotografima to često nije dovoljno, ne zbog slabo osjetljivih senzora fotoaparata nego naprosto zato što do senzora u tako kratkom vremenu ne stigne dovoljno fotona. Da bi se otkrila raskoš detalja u Mliječnoj stazi, maglicama i galaksijama, potrebne su puno dulje ekspozicije.

Stoga se koriste posebne montaže za praćenje neba koje poništavaju Zemljinu rotaciju i omogućuju dulje ekspozicije. Često se snima niz dugih ekspozicija i također se metodom stackinga čisti šum kako bi se istaknuli detalji. Tu su i druge tehnike naslijeđene iz tzv. astrofotografije dubokog svemira poput ujednačavanja pozadine, što pomaže protiv svjetlosnog onečišćenja i nesavršenosti objektiva, kalibracije boja i slično. Sve su to dobro uhodane, poznate i priznate tehnike u astrofotografiji.

Tako se dobivaju dvije zasebne snimke, jedna krajolika i jedna neba. Potom se kombiniraju u Photoshopu ili nekom drugom alatu kako bi se dobio konačan rezultat: noćni krajolik ili neko poznato mjesto ispod neba bogatog zvijezdama preko kojega se proteže sjajna Mliječna staza. S tim uglavnom nitko, osim najvećih purista, nema posebnih problema. Riječ je o spoju fotografskih tehnika koji, ako se dobro izvede, može dati zaista lijepe rezultate.

Nebo je noćas ogromno

Može se, međutim, lako i pretjerati. Obično to ode u smjeru presvijetle Mliječne staze ili potpuno izmišljenih boja, ali postoji još jedan trend, teže prepoznatljiv. To je napuhavanje veličine neba u odnosu na krajolik. Radi se tako da su nebo i prednji plan, recimo, snimljeni istim objektivom, na istoj žarišnoj daljini. Krajolik se ostavi manje-više kakav je na izvornoj fotografiji, a nebo se oreže pa se umjetno razvuče na veličinu krajolika. Ili se nebo jednostavno snimi drugim objektivom, veće žarišne daljine, pa ukomponira u završnu sliku. Tako nebo ispadne znatno veće.

Najpoznatiji i najčešći primjer toga je napuhavanje veličine Mjeseca kad je nisko nad horizontom. Mjesec je na nebu relativno malen, kutnog promjera svega pola stupnja. Da bi zauzimao značajan dio kadra na fotografiji, mora biti snimljen jačim teleobjektivom – od nekih 300 mm na više. No, tako jakim teleobjektivima teže je dobiti zanimljiv prednji plan: vidno polje vrlo je maleno, a objekti u daljini zamućeni zbog raspršenja svjetlosti. Neki onda umjetno povećaju Mjesec i učine prizor dramatičnijim. Ili ga premjeste na drugi dio kadra kako bi im se bolje poravnao s nečim, ili ga nalijepe na sasvim drugu fotografiju. Uglavnom je to lako prepoznati.

Inače, Mjesec nam na horizontu uistinu izgleda veći nego inače. No, to je samo privid, i upravo fotografije dokazuju da je iste veličine na horizontu i visoko na nebu. Riječ je o poznatoj Mjesečevoj iluziji.

Međutim, moderni su društveni astrofotografi skloni napuhavati i druga nebeska tijela i pojave; odnosno, nebo općenito. S tim da ponekad javno ismijavaju tuđe napuhane Mjesece, a onda to isto sami naprave s nekim kometom, zviježđem, maglicom, galaksijom ili Mliječnom stazom. To je, naravno, ista stvar, samo nije tako očita. Ako je dobro izvedena, takva manipulacija može zavarati i dobre poznavatelje noćnog neba.

Zašto napuhati nebo?

Valjda samo radi vizualnog dojma. Ne pada mi na pamet nijedan drugi razlog. Krajolici i građevine lijepo izgledaju snimljeni širim objektivima, a nebo je u takvom širokom kadru… hm, pa i dalje predivno, nije li? Kad je na nebu neka zanimljiva konjunkcija ili komet, onda mogu razumjeti namjeru astrofotografa da složi vizualno ljepši kadar u Photoshopu: komet se poveća, stavi recimo u gornji desni kut po pravilu trećina, još ako je u blizini Mliječna staza – prava milina, čak i rima štima. Ali to nije stvarno i takve bi intervencije trebale biti napomenute u opisu fotografije.

Pioniri takozvanih “dubokih astrokrajolika” – fotografija maglica i galaksija kombiniranih s nečim zemaljskim u prednjem planu, koje se neizbježno sastoje od čitavog niza pojedinačnih ekspozicija – vodili su posebnog računa o tome da međusobni položaji i omjeri kutnih veličina neba i zemlje budu onakvi kakvi su u stvarnosti. Ako nešto zauzima 1/16 kadra, neće se umjetno povećavati; to više nije taj kadar nego nešto izmišljeno. Isti princip kao za Mjesec vrijedi i za zviježđa, Mliječnu stazu, komete i sve ostalo. Jedino tako taj spoj više ekspozicija može zadržati dojam realnosti, u smislu da je to barem približan prizor koji bismo vidjeli kad bi nam oči bile puno osjetljivije*.

Ljudske oči nisu građene poput senzora fotoaparata pa ni to nije “stvarnost” kakvom ju percipiramo, ali shvaćate bit. Osim toga, rasprave o tome što je stvarno u fotografiji stare su vjerojatno koliko i izum fotoaparata.

Evo primjera. Prva slika je kompozicija kometa Tsuchinshan-ATLAS koju sam snimio nedavno iz Rasinje. Nebo je stack više ekspozicija, a krajolik je jedna dulja ekspozicija. Druga je primjer fotomanipulacije kakva je vrlo česta na astrofotografijama. Ni prva fotografija nije “stvarna” u punom smislu riječi, ali nebo je ispravne kutne veličine. Na drugoj je napuhano. Vidite li razliku? Biste li ju prepoznali?

Zašto to nije u redu

Neki će reći da su ovo sve gluposti, da je sve dopušteno i da se fotograf nema kome što opravdavati. To je, što se tiče fotografije kao umjetnosti ili zanata (osim fotoreporterskog!), uglavnom točno. No, fotografija nedvojbeno ima dokumentarnu notu. Astrofotografija možda i jaču od “zemaljske”: vrlo je tehnička, usko vezana uz opremu bez koje nije moguća, a osim toga u tijesnoj je sprezi s astronomijom koja je po naravi vrlo precizna.

Zapravo, ispod većine astrofotografija naći ćete barem osnovne informacije o korištenoj opremi: koji fotoaparat, objektiv, koliko je ekspozicija u stacku, kakva je montaža korištena itd., uz naravno datum, vrijeme i mjesto. Neki će navesti i ruksak koji su nosili, a neće spomenuti ključni detalj obrade. Nije to formalni propis, više je kao nekakav prešutni dogovor kako bi drugi stekli bolji dojam kako je neka fotografija nastala. Može se reći da se smatra uljudnim. A ponekad i jest formalni propis, primjerice u raznim fotonatječajima.

I sada se opet možemo zaplesti u već spomenute rasprave o stvarnosti. Razmislite, međutim, o ovom argumentu:

Zašto bi nešto što ne bi ni pod razno prošlo u zemaljskoj fotografiji bilo prihvatljivo u astrofotografiji? Zato što ljudi općenito ne znaju kako nebo izgleda?

Dopustite da ilustriram.

I što sad?

Nije bit u tome da se nekome nešto zabranjuje. To nije razumno ni pristojno, a naposljetku nije ni izvedivo. Međutim, ako su astrofotografi već voljni navoditi korištenu opremu i osnovne metode snimanja, zašto ne bi napomenuli i taj detalj – da je nebo povećano u odnosu na krajolik? Odnosno, da se vode principom koji je u svom poznatom eseju o etici noćne fotografije istaknuo Roger N. Clark: Anything Goes, But Disclose. Prevedeno na hrvatski:

Sve važi, samo kaži.*

U izvrsnom hrvatskom prijevodu Sanjina Bojića. Postoji i varijanta “Sve važi, samo ne laži”.

U pravilima brojnih astrofoto grupa na društvenim mrežama i drugim servisima često stoji da su takvi neprirodni kolaži (composites) dopušteni, ali da bi to uz fotografije trebalo biti naznačeno. Nekoliko primjera navedeno je malo niže.

Zašto bi autori uopće to napominjali? Ne radi mene, pobogu, nego radi onih kojima su uzor i koji bi možda pokušali ponoviti kadar s istog mjesta. Kad ne bi uspjeli, mogli bi pomisliti da je problem u njima. A kadar zapravo ne postoji, ni u pojedinačnoj ekspoziciji ni tehnikom astrokrajolika. Uostalom, to se onda općenito više ni ne smatra fotografijom nego digitalnom umjetnošću. Ali od tog pojma svi bježe kao vrag od tamjana i božesačuvaj nekome to reći, kao da je uvreda.

Odgovor neiskrenog autora na ovakvu kritiku obično je ili vrlo neprijateljski ili nepostojeći. Naravno, nitko ne voli da ga se proziva*. Osobito kad je prozvan zbog nečega što mu uopće nije palo na pamet, ili jest, ali je mislio da nitko neće primijetiti. Postoje i suprotni primjeri kojima to služi na čast. Početnici, na primjer, često zabrazde, više nesvjesno nego namjerno. Neki, ako ništa drugo, barem saslušaju argumente.

Neki ne mogu podnijeti ni pristojnu, dobronamjernu kritiku. Što se može.

Često postavljana pitanja

Biste li radili istu stvar na zemaljskim fotografijama?

Naravno da ne biste. Uglavnom zato jer bi vas malo tko ozbiljno shvaćao. A ako i biste, ne biste morali to posebno napominjati jer bi svima sve bilo jasno. Kako bi vam zvučalo da na nekom fotonatječaju pobijedi fotografija na kojoj je, recimo, Velebit dvostruko veći ili slap na Plitvicama dvostruko viši nego u stvarnosti?*

Prije koju godinu, u uži izbor ili tako nešto jednog domaćeg fotonatječaja prošla je “fotografija” Mliječne staze iznad Triglava. Samo što je to bila južna Mliječna staza, zajedno s Vrećom ugljena, Južnim križem i ostalim dijelovima neba nikad vidljivima iz Europe. Autor, koliko mi je poznato, nikad nije odgovorio na primjedbu.

Trebaju li onda astrofotografije biti isključivo “znanstveno ispravne” i matematički precizne?

Naravno da ne. Astrofotografije, barem onakve kakve možemo raditi bez vrlo specijalizirane i skupe opreme, nemaju bogzna kakvu znanstvenu vrijednost. Osim toga, svatko od nas drugačije vidi i interpretira stvarnost. Primijetite da u naslovu ovog teksta ne stoji “lažna” ili “neispravna” nego neiskrena astrofotografija. To jest, kad autor tvrdi da je nešto snimio na način na koji očito nije.

Predlažem pročitati esej The Color of the Night koji je na svom blogu Skypointer prije godinu dana objavio Ralf Rohner. Izdvajam dva citata:

Most landscape astrophotographers, including myself, put a lot of effort into showing the sky in the scientifically correct position over their landscapes. Images where the sky was moved for compositional or other reasons are frowned upon as digital art, not photography.

What I am trying to say is that absolute scientific accuracy in astrophotography is a myth. We do not aim to do science, we are photographers who want to produce beautiful images that reveal structures and colors of the night sky that would otherwise be invisible to the human eye. The word ‘beautiful’ is important in this context. There is no point in producing ugly, counter-intuitive looking images just to stay a bit closer to the mythical scientific accuracy.

I do not understand this as a free pass for any form of digital image manipulation. As mentioned above, I still think it is important to show the sky in the scientifically correct position and size over my foregrounds. The challenge of finding, calculating and capturing a good alignment is an important part of the fun in landscape astrophotography.

Jesam li ovo ja izmislio?

Naravno da nisam. Kao što je ranije napomenuto, pioniri i današnji majstori astrokrajolika uglavnom se drže navedenog pravila. Nije li u tome zapravo čar? Pronaći neko posebno mjesto, neko posebno poravnanje… Ako kadar koji smo zamislili ne postoji, hoćemo li ga izmisliti? Poslikati nebo negdje drugdje i nalijepiti ga tamo pa se hvaliti kako smo super poravnali nešto na nebu i nešto na zemlji?

Uglavnom, pogledajmo dvije vrlo popularne astrofoto grupe na Facebooku, NightScaper i Landscape Astrophotography. NightScaper u trenutku pisanja ovog teksta ima 167.000 članova, a vode ju, između ostalih, Royce Bair i već spomenuti Ralf Rohner. Zavirimo u njihova pravila (naglasak je moj):

BLEND: A digital combination of several images taken from the same tripod position, during the same night, with the same shooting direction and focal length.
This includes:

• Foregrounds captured during the blue hour/with moonlight, combined with a sky captured during astronomical night/without the moon in the sky.
• Focus stacks for an increased depth of field
• Tracked skies, blended with untracked foregrounds. In this case, small movement of the tripod position (i.e. to the backside of a foreground feature, to avoid too much blur in the tracked sky image) is acceptable, but must be stated.

(…)

COMPOSITE: A blend of images that does not fall into one of the above categories is a composite. This includes blending:

• Images from different tripod positions/locations or with different viewing directions
• Images taken during different nights
• Images with different focal lengths
• Daylight foregrounds and night skies

It is not necessary to differentiate between an organic composite and an artwork composite. Most will agree that a composite should be considered as fictional work. If the photographer placed the sky in the astronomically correct position, he/she can write this in the caption.

To su manje-više standardna pravila u suvremenoj astrofotografiji. Opet, ovo “pravila” ne treba shvaćati suviše strogo. Nitko nikome ništa ne zabranjuje. Sve važi, samo kaži.

Grupa Landscape Astrophotography ima više od 200.000 članova, a njihova su pravila vrlo slična:

This is a group to celebrate authentic night landscape under a beautiful night sky, emphasizing the landscape as well as the sky. Photos should include landscapes captured at night, with an interesting night sky included. Single exposures, panoramas, stacked images, tracked images, time lapses, star trails, composites, and blends are all welcomed and encouraged. Actual real night compositions are preferred. Composite images should be labeled as a composite.

Ili, recimo, pogledajmo pravila poznatog fotonatječaja Astronomy Photographer of the Year:

7. Unnatural, digitally enhanced, composites are eligible for entry to the competition but the judging panel may ask about your processing method if your photo is shortlisted. Please provide details of digital enhancements and composites in the Image description – undeclared composites may be disqualified for dishonesty and misrepresentation

Vrijedi pročitati i što o ovoj temi ima za reći Jerry Lodriguss:

People have also been making things up since the invention of language. It’s called fiction! And lots of people get a lot of enjoyment out of it. As long as the purpose of the “art” is not to intentionally mislead or misrepresent, and the artist is clear about his methods and intentions, no one gets fooled. (…)

It only becomes a problem, and a question of ethics, when the artist or photographer lies about his motivations, methods, and conclusions, and presents images with the purpose to intentionally deceive.

Mislim da više nije potrebno ponavljati, ali izraz je toliko dobar da ide još jednom:

Sve važi, samo kaži.

Kako bi to itko uopće primijetio?

Nebo ne laže, za razliku od fotograf(ij)a. Ljudi koji vrlo dobro poznaju noćno nebo već na prvi pogled mogu primijetiti da im je na takvim kompozitima nešto off, nešto je čudno, a ne mogu na prvu reći točno što. Pogotovo ako im je lokacija snimanja poznata.

Ako na je na fotografiji neki zemaljski objekt poznatih dimenzija, prilično je jednostavno utvrditi jesu li relativne kutne veličine neba i zemlje barem približno onolike kolike su u stvarnosti. Na nebu izmjerite udaljenost između dviju poznatih zvijezda i širinu zemaljskog objekta, oboje u pikselima. Zatim u nekom virtualnom planetariju poput Stellariuma nađite kutnu udaljenost tih dviju zvijezda. Jednostavnim razmjerom sad možete utvrditi kutnu veličinu zemaljskog objekta – barem kako je prikazan na fotografiji.

Potom izmjerite stvarnu udaljenost od najdalje vidljive lijeve do najdalje vidljive desne točke objekta na fotografiji – odnosno, duljinu linije na kojoj ste mjerili kutnu veličinu. Ako je objekt dovoljno velik, za to vam mogu poslužiti Google karte ili Geoportal koji ima ortofoto snimke. Ne mjerimo u centimetrima, nije nam potrebna laserska preciznost. Pazite da mjerite udaljenost međusobno najudaljenijih točaka vidljivih na fotografiji. Zakrivljeni zidovi i neravne stijene mogu vas lako zavarati. Važno je i da mjerena udaljenost bude što je moguće bliže okomici na smjer fotografiranja prema objektu.

Sad imamo kutnu i stvarnu veličinu objekta. Uz pomoć trigonometrije možemo doznati udaljenost:

udaljenost = |stvarna veličina/(2×tan(kutna veličina/2))|

i pomoću toga procijeniti koliko je fotoaparat bio udaljen od objekta te odgovara li to prikazanome. Često je i sama udaljenost dovoljna, ako se ispostavi da bi fotoaparat morao biti u nekoj šumi, provaliji ili s druge strane autoceste da bi kadar bio stvaran. Očito, dakle, nije.

Ovo ne vrijedi za panoramske fotografije. One su po naravi izobličene, rastegnute perspektive i neobičnih kutova; za njih je izračun znatno složeniji.

Zaključak

Kao što romantici Sunčevog zalaska nimalo ne škodi ako znamo ponešto o njemu*, ni ljepotu fotografije neće narušiti precizniji opis njenog nastanka. Cilj je stvoriti nešto lijepo, nešto u čemu će ljudi uživati i što će s divljenjem gledati. Čemu skrivati što je napravljeno? Hoće li to fotografiju učiniti manje lijepom? I ako netko primijeti, čemu lagati? Kakvu korist itko ima od toga?

Ako samo želite raditi lijepe slike, to je sasvim u redu i nitko vam nema pravo prigovarati oko toga. Ali ako svojom fotografijom želite postići više, recimo promovirati važnost očuvanja tamnog neba, popularizirati astronomiju, isticati ljepote krajolika ili prenositi znanje drugim fotografima, imate i odgovornost da na tim fotografijama zaista bude ono što kažete da jest. Radite što god želite, samo budite vjerodostojni i dosljedni.

Da, da, znamo svi tko je to rekao, ali da budemo precizni i dosljedni:
Carl Sagan, Plava točka u beskraju, Sveučilišna knjižara, 2002., str. 143.