Jupiter u opoziciji i velike, zamućene zvijezde

Najveći planet Sunčeva sustava noćas je u opoziciji. Jupiter i Sunce na suprotnim su stranama Zemljinoga neba. Sada je najsjajniji i u najboljem položaju za promatranje. Nebom su plovili tanki koprenasti oblaci koji su sjajnim zvijezdama i planetima dali jasne aureole.

Jupiter je ovih noći izuzetno sjajan. Oblaci nam često kvare pogled, što je tradicija u ovo doba godine, ali kad se ukaže između njih nemoguće ga je promašiti. Navečer brzo izlazi na istoku, sredinom noći je visoko na jugu. Uz to, trenutačno putuje zanimljivim dijelom neba između sjajnih zvijezda Kočijaša i Bika. Blizu su i Plejade, Blizanci i Orion.

Vrijeme je, dakle, za astronomiju vrlo loše u kontinentalnoj Hrvatskoj. Kada se u prognozi ukazala mala šansa za vedro nebo u subotu navečer, sve sam pripremio i osmislio kadar nedaleko na Bilogori. No, čim je Sunce zašlo sa zapada su počeli nadirati oblaci. Već sam mislio odustati od svega, ali oko 18 sati primijetio sam da naoblaka dolazi u pojasevima i da je između njih barem donekle vedro. Tada više nije imalo smisla voziti dalje pa sam otišao samo do ruba grada.

Na kraju se isplatilo. Jupiter se ukazao između oblaka, a s njim i Kapela, Aldebaran, Plejade, pa čak nakratko i Orionov mač vrlo nisko nad horizontom. Osim toga, ti tanki, visoki, koprenasti oblaci Jupiteru i sjajnijim zvijezdama dali su upadljive aureole. Za Jupiterovu je “upadljiva” slaba riječ: iz točkice se napuhao u veliki bijeli krug, sve zahvaljujući sitnim kapljicama vode u oblacima i ogibom svjetlosti na njima. Po tome što nema nikakvih drugih vidljvih optičkih efekata i tome što su aureole iste boje kao njihovi izvori svjetlosti, možemo zaključiti da su kapljice vode u oblacima bile relativno velike i neujednačenih veličina.

To povećavanje i zamućivanje zvijezda vrlo je lijep efekt. Kad nema prirodnoga, to jest kada je nebo potpuno vedro, mnogi ga astrofotografi simuliraju pomoću alata poput StarSpikes Pro i sličnih, ili poput široko dostupnih fizičkih filtera za objektive. Lako je tako: legendarni Akira Fujii radio je to na filmu. Njegovi su širokokutni prikazi zviježđa obilježili čitavu generaciju astrofotografije.

Razlozi za to nisu samo estetski. Ljudsko oko znatno bolje primjećuje razliku u sjaju nego sam intenzitet sjaja. Kad gledamo nebo golim okom, jasno prepoznajemo konture zviježđa po njihovim sjajnijim zvijezdama. No, kad snimimo ta ista zviježđa fotoaparatom, njihove konture više nisu tako jasne: na fotografijama je razlika između sjajnijih i tamnijih zvijezda znatno manja. Teško se snaći u tom moru zvijezda. Povećavanje sjajnijih zvijezda služi tome da se zviježđa i dalje mogu lako prepoznati.

Naravno, najbolje i najlakše je dobiti taj efekt prirodnim putem pomoću cirusa i srodnih visokih oblaka. Ponekad se isplati izaći u noć i kad nebo nije baš potpuno vedro.