Predivna polarna svjetlost ukrasila je siječanjsko nebo

Velika predstava polarne svjetlosti pojavila se na hrvatskom nebu u kasnim večernjim satima 19. siječnja 2026. Bila je to uvelike očekivana posljedica jakog Sunčevog bljeska popraćenog koroninim izbačajem mase oko 25 sati ranije. Osim crvenih zavjesa, golim su okom bili vidljivi i zeleni pojasevi te kratkotrajni zeleni bljeskovi.

Zašto nije bilo teksta najave? Nisam ga stigao napisati – ovime se bavim samo u slobodno vrijeme. No, kratku najavu ipak sam sastavio za pretplatnike na svoj newsletter. Upišite se ovdje.

Sve je krenulo erupcijom iz skupine Sunčevih pjega katalogizirane pod 4341 malo iza 19 sati 18. siječnja. Bljesak je bio prilično snažan, klase X1.9, no važnije je bilo njegovo dugo trajanje i veliki izbačaj mase koji ga je popratio. Velik dio izbačaja bio je usmjeren prema Zemlji.

Bio je to ujedno i jedan od najbržih izbačaja mase otkako ih pratimo. Put od Sunca do Zemlje prevalio je za samo 25 sati – koroninim izbačajima obično trebaju dva do četiri dana da stignu do nas. Jurio je brzinom od oko 1660 kilometara u sekundi.

Jednom kad su znanstvenici ustvrdili da uistinu ide prema nama, postalo je jasno da su prilično velike šanse za dobru predstavu polarne svjetlosti. Američka NOAA izdala je prognozu za geomagnetsku oluju razine G4 (Severe), što je zapravo najviša razina prognoze jer onu za G5 ne izdaju. Podsjetnik: oluju razine G5 imali smo u svibnju 2024. i ta je bila fenomenalna u svakom pogledu. Dolazak izbačaja mase očekivao se okvirno oko 2 u noći po našem vremenu, no to je, kao i kod svake takve prognoze, bilo okvirno.

Kako je to izgledalo

Počelo je oko 21:30 po našem vremenu kada se slabašno crvenilo pojavilo na automatskim kamerama koje snimaju nebo 0-24. Crvenilo je ubrzo postalo i vidljivo, kao i stupovi aurore nisko nad sjevernim horizontom. Naoblaka nad Koprivnicom počela je pucati, strpao sam opremu u auto i otišao u prvo polje sjeverno od grada. Nije bilo vremena za gubljenje, aurora može buknuti svaki čas, pogotovo kad ju potpiruje tako jaka oluja.

Čim sam stigao na odredište blijede su zavjese već bile vidljive. Nakon što su mi se oči priviknule na mrak, pojavilo se i crvenilo. Podsjetilo me na auroru iz studenog 2023. A onda se u tom crvenilu iznenada pojavila zelena točka i brzo nestala. Što je to bilo? Pa onda još jedna, i još jedna, pa jedna izdužena zelena vrpca, pa bi se ta ugasila i druga upalila gotovo u istom trenutku na drugoj strani… I onda su se sve te zelene krpice spojile u velik zeleni pojas. Fantastično! I sve se toliko brzo mijenjalo, zelene su se mrljice i vrpce pojavljivale i nestajale u sekundama.

Ta je predstava potrajala nekih 15 – 20 minuta. Nakon toga još su se neko vrijeme vidjele crvene zavjese, tu i tamo s malo zelenila, ali sve rjeđe. Naposljetku je aurora izblijedila i ostao je samo crveni luk, znak velike energije upumpane u prstenastu struju oko Zemlje, vjeran pratioc jakih geomagnetskih oluja. Budući da je vanjska temperatura bila -8°C – na opremi mi se ulovila tanka ledena korica – otišao sam se ugrijati. Jake aurore više nije bilo, a i da jest, ionako se ponovno naoblačilo.

Koliko god jaka bila, ova aurora nije nadmašila onu iz svibnja 2024. Tada su se zavjese i stupovi protezali preko pola neba. Ova nije došla toliko visoko.

Zeleni bljeskovi i protonska aurora

Ti izuzetno dinamični zeleni bljeskovi – kao da netko puca laserima! – obilježje su takozvane protonske aurore. Poput crvenog luka, protonska aurora povezana je s prstenastom strujom oko Zemlje. Za jakih geomagnetskih oluja, protoni pljušte iz nje i posljedično stvaraju ovakve prizore.

Sad, kao i obično, za detalje ovih procesa uputno se obratiti najbližem fizičaru, ali ide nekako ovako: proton koji ulijeće u gornju atmosferu i sudara se s tamošnjim česticama nakratko može postati neutralni vodikov atom. Zbog toga više ne slijedi tok magnetskog polja i odvaja se od struje ostalih nabijenih čestica. Ubrzo opet dobiva pozitivni naboj, a zahvaljujući tom pomaku protonska aurora je malo odmaknuta od glavnog luka aurore – prema ekvatoru na večernjoj, prema polovima na jutarnjoj strani Zemlje – i ne pokazuje značajne strukture: samo je difuzan svijetli oblak. No, kao što smo vidjeli, izuzetno impulzivan i dinamičan. To zelenilo na fotografijama bliže nam je od pozadinskog crvenila i na manjoj je visini.

I još nešto: taj sjaj zapravo ne stvaraju sami protoni nego posljedični pljusak elektrona, nakon što oni ponovno postanu pozitivni, a zelenilo dolazi od klasičnog pobuđivanja atomskog kisika na visinama od 100 – 120 kilometara i više. Stvarna protonska aurora uglavnom svijetli u vodikovom beta području i ne može se vidjeti niti zabilježiti običnim kamerama.

Protonske aurore mogu i grickati ozon, a tko želi učiti više o mehanizmu njihovog nastanka može početi od ovog rada (PDF).

Fotogalerija s podravskog polja