Iznad mora magle: inverzija, miraž i susret planeta
Anticiklona koja u zimsko doba zasjedne nad kontinentalnu Hrvatsku sklona je stvaranju temperaturne inverzije – kada je niži zrak hladniji od višega. Nizine su tada često pod tmurnim pokrivačem magle i niske naoblake dok na planinskim vrhovima sja Sunce. To je ujedno i situacija u kojoj možemo vidjeti vrlo zanimljive atmosferske pojave. Evo kakav je pogled bio 19. siječnja.

Previše je vremena prošlo otkako sam zadnji put uživao u fenomenima inverzije s vrha Ivanščice. Takve se povoljne meteorološke situacije obično stvore nekoliko puta u hladnijem dijelu godine, no dosta se toga treba poklopiti za uistinu fantastičan pogled. Ovoga puta jedan je sastojak izostao. Zvijezda dana trebalo je biti Sunce – kao što to, mogli bismo reći, obično i jest – no oblaci daleko prema jugu sakrili su njegov zalazak. Šteta, vjerujem da bi zbog miraža bio spektakularan.
U podnožje Ivanščice stigli smo oko 14 sati. Bila je to tmurna, siva nedjelja s temperaturom malo ispod nule. Šuma je bila lijepa, sva u inju, a na tlu je bio snježni pokrivač. Po snježnoj, na mjestima i ledenoj stazi preko Mrzljaka stigli smo na vrh oko pola sata prije zalaska Sunca. Sam vrh Ivanščice okružen je gotovo sa svih strana šumom, ali postoji metalni vidikovac s kojeg se pogled pruža iznad krošanja.
More magle
Temperatura je na vrhu bila malo iznad nule, za razliku od nizina koje su bile u cjelodnevnom minusu. Uostalom, to je i bit temperaturne inverzije. Inverzija znači da je nešto obrnuto, naopako, zamijenjenih mjesta. Zrak je obično hladniji s porastom visine, u školi smo učili da temperatura pada za oko pola stupnja na svakih 100 okomitih metara.
Anticiklona u hladnijem dijelu godine stvara drugačiju situaciju. Visok atmosferski tlak, bez ikakvog vjetra, “zarobljava” hladniji zrak u prizemnom sloju. Iznad njega je “poklopac” zagrijanog zraka i ne pušta ga nikamo. Sva nakupljena vlaga, sav dim, prašina, sav taj smrdljivi smog, sve to ostaje u najnižem sloju zraka i nema kamo. Zato nam je u vrijeme stabilnih vremenskih prilika zimi zrak smrdljiv i izuzetno loše kvalitete.
Jedna od posljedica toga često je vrlo jednoličan sloj magle ili niskih oblaka koji prekrije dobar dio kontinentalne Hrvatske, a u slučaju prostrane anticiklone i velikog dijela same Panonske nizine. No on obično nije jako visok; do nekih 1000 metara ili niži. To znači da su naše gore i planine dovoljno visoke da se njihovi viši dijelovi probiju iznad toga, do vedrine. Najčešće su to Ivanščica (1061 m), Medvednica (1033 m), Žumberak (1171 m) i Papuk (953 m). Ako je sloj nešto niži, iz njega mogu viriti recimo i Strahinjčica (847 m), Ravna gora (686 m), Kalnik (643 m) te druga brda i gore.






Miraž u daljini
Kad gledamo preko velikih površina nad kojima postoje velike razlike u temperaturi zraka, vidjet ćemo čudne stvari. Zrak različite temperature ujedno je i različite gustoće. Zrake svjetlosti na granicama tih slojeva lagano će se svinuti: to je, recimo, dobro nam poznato treperenje zraka iznad zagrijanih cesta ili iza avionskih motora. Ali kad gledamo daleko, preko većih površina sa značajnom razlikom u temperaturi, pojavit će se neobični prizori: zračno zrcaljenje ili, prema lijepoj francuskoj riječi, miraž.
I to je pojava koja nam je svima poznata – ona fantomska “voda” na cesti za vrućeg ljetnog dana kojoj nikako da se približimo. To je zapravo zrcaljenje neba, nastalo svijanjem zraka svjetlosti u sloju vrućeg zraka neposredno iznad površine, ispod izravne linije vida. Ovdje je situacija malo drugačija. Zrake se svijaju u sloju toplijeg zraka iznad hladnijeg – temperaturna inverzija – pa vidimo gornje zrcaljenje: zrcalna slika dalekih planina i oblaka pojavljuje se iznad horizonta, često i preko samog objekta koji promatramo. Ponekad ima i više takvih slojeva pa nastaju fantastične fatamorgane*, višestruka zrcaljenja, i razna izobličenja slike – rastezanja, sažimanja…
Fatamorganom kolokvijalno zovemo sve oblike zrcaljenja, pa i onu običnu “vodu na cesti”. Fatamorgana je, međutim, ipak kompleksniji oblik zrcaljenja koji uključuje višestruke zrcalne slike objekta uz razna izobličenja, tolika da je izvorni objekt promatranja teško prepoznatljiv. Otuda dolaze legende o misterioznim arktičkim gradovima, neotkrivenim kontinentima, možda i morskim čudovištima i drugim fantastičnim pričama polarnih istraživača.
Dakle, kad ste na vrhu planine iznad sloja inverzije, obratite posebnu pozornost na horizont, po mogućnosti dalekozorom ili teleobjektivom. Posebno ako ste gore u vrijeme zalaska Sunca. Tada možete računati na zeleni bljesak i razne egzotične oblike Sunca na zalasku.
Kao što sam već spomenuo, linija oblaka daleko na jugozapadu zaklonila je pogled na Sunčev zalazak. Šteta.




Avioni u prolazu
Dok sam čekao da se smrači popratio sam prelete nekoliko aviona. Ipak sam im bio gotovo kilometar bliže nego inače. Za oko mi je prvi zapeo Cargoluxov 747, klasika, tko mu može odoljeti…

747 ima vrlo prepoznatljive tragove, čak i kad je daleko.
Već su se ukazale prve zvijezde kad je s jugoistoka naišao Etihadov A380. Ovo je već bilo teže fotkati na blendi 5.6, D750 ima dobar senzor, ali na ISO 12800 i on plače. No, dobrim eksponiranjem (1/100 s) uz pomoć stabilizacije i modernih alata za uklanjanje šuma može se izvući gledljiva fotka.
Obratite pozornost na svjetla. Ovaj A380 je na visini krstarenja, na 11 i pol tisuća metara, i ima uključena prednja svjetla za slijetanje. Koliko sam uspio vidjeti imao ih je uključena cijelo vrijeme, odnosno barem dok mi nije došao skoro iznad glave. Avioni ih ponekad imaju upaljena i na tako velikim visinama, vjerojatno zato da bi bili vidljiviji drugim letjelicama u okolici.
Posebno su upečatljiva noću. Sjećam se svog prvog susreta s njima prije dosta godina negdje na obroncima Bilogore. Promatrali smo noćno nebo i u jednom trenutku primijetili objekt nisko nad jugoistočnim obzorom. Bio je dosta sjajan, sjajniji od svih okolnih zvijezda i planeta, i nije treperio. Ubrzo smo primijetili da se kreće, lagano pa sve brže prema gore. Zbunjeni, uperili smo teleskop u njega i vidjeli da se radi o avionu.
Najčudnije je bilo to što je postajao sve manje sjajan kako se uspinjao na nebu. Kad nam je došao iznad glave pa smo ga mogli i čuti, izgledao je kao sasvim običan avion – grupica trepćućih svjetala među zvijezdama. To je bila samo promjena perspektive. Kad je još daleko, vidimo ga pod manjim kutom i okrenut nam je gotovo sučelice. Kako se približava, kut se mijenja i vidimo sve više njegove donje, a sve manje prednje strane, dok nam se svjetla za slijetanje naposljetku ne izgube iz vidokruga. Neupućeni bi pomislili da se radi o nekom neobičnom avionu, a neiskreni bi zatajili ovaj drugi dio i pričali samo o čudnim svjetlima.

Dolazak noći
Zrak iznad temperaturne inverzije znatno je bistriji od onoga ispod i nakon zalaska Sunca obično lijepo vidimo kako s istoka dolazi noć. Nježna vrpca ružičastog žara je Venerin pojas, zapravo raspršena prigušena Sunčeva svjetlost u višim slojevima zraka. Ispod Venerinog pojasa, uz sam horizont, vidimo tamnu i izrazito plavu Zemljinu sjenu. To je doslovno kako joj ime govori sjena našeg planeta, projicirana kroz atmosferu. Doslovno vidimo dolazak noći. Mnoge ljude to zbunjuje, ali budući da je Zemlja okrugla, drugačije ni ne može biti.

Jednom kad Venerin pojas izblijedi, a Zemljina se sjena uzdigne i počne stapati s ostatkom neba, zanimljivo se svijetlije područje neba pojavljuje ispod nje, uz horizont. To je takozvani horizontski pojas ili pojas obzora, tako nazvan jer ne znam kako bih drugačije preveo horizon band. Zapravo i nije toliko svijetliji, čini se takvim zbog nedostatka boje, a nastaje jednostavno zbog raspršenja svjetlosti u gušćoj atmosferi uz horizont.


Susret Venere i Saturna
Posljednji prizor koji sam čekao bila je konjunkcija Venere i Saturna. Venera je ovih dana izuzetno sjajna, bliži se zapravo vrhuncu sjaja koji će doseći sredinom veljače. Nemoguće ju je ne zamijetiti navečer na jugozapadu. Saturn je isto tamo, ali ni približno toliko sjajan. Ove večeri približili su se na malo više od dva stupnja.
Saturn je na fotografijama mala točkica dolje lijevo od Venere.


Nikon D750 + Nikkor 14-24 na 24mm, 8 s, f/4, ISO 1600.
Reda radi, par kadrova u drugim smjerovima. S neba nisam čistio avione i satelite. To je naše stvarno nebo. Da ove fotografije imaju neku estetsku svrhu uklonio bih ih, ali tu su samo radi dokumentacije. Ili za uspomenu.


Slijedio je noćni spust snježnom Ivanščicom do podnožja. Ubrzo sam ušao u nisku oblačnost i nebo više nisam vidio. Jedna je druga stvar došla do izražaja i te je noći bila nekako neobično upadljiva.
Budući da je staza bila pod snijegom i utabana, bilo ju je lako pratiti i mogao sam si dozvoliti luksuz zvjeranja uokolo. Tako sam u jednom trenutku u mraku okolne šume primijetio niz svjetalaca. Bila su dosta sjajna, ali nestalna; palila su se i gasila bez nekog redoslijeda. Nije bilo moguće da vidim svjetla s ceste, kamoli Prigorca ili Ivanca. Pogledao sam na drugu stranu, i tamo su bila. Onda mi je sinulo: to je svjetlucanje snijega i inja na drveću u snopu moje svjetiljke. Naravno, što bi drugo bilo. Svi smo to naravno vidjeli, ali ovaj put je baš bilo neobično sjajno.
Ili je mrak bio neobično gust, kako kome drago.