Mlazna struja na plavome nebu
Neke nebeske pojave lako izmaknu oku. Tko bi pridavao posebnu pozornost blijedoj traci tankog oblaka, jedva vidljivoj, raširenoj preko neba? Iskusniji promatrači ipak će primijetiti da to nije običan oblak; da to, što god bilo, nije svakodnevna pojava. Ovaj primjer pokazuje kako nam jedna sasvim neupadljiva pojava otkriva divlje turbulencije na rubu stratosfere.
Početkom rujna plivao sam u moru kod otoka Murtera i primijetio pomalo neobičan oblačni veo na nebu. Bio je izuzetno tanak, sasvim bijel, u dugoj traci razvučenoj od sjevera prema jugu. Na prvu sam pomislio da je riječ o dimu nekog dalekog požara. Sasvim bijela boja ne bi bila tipična za dim, ali bio mi je u smjeru Sunca pa tko zna, ako je daleko, možda bi i mogao biti…
Nisam tome više pridavao pažnju dok mi se par sati kasnije nije javio pilot i astrofotograf Uroš Todorović Mikšaj. “Kao da Zemlja ima prsten”, napisao je. Poslao mi je fotografije koje je snimio zapravo nedaleko od mene, na otoku Obonjanu, kad je ta oblačna vrpca odmaknula malo istočnije.
3. rujna 2025. s otoka Obonjana (Šibenik) vidjeli smo liniju široku nekoliko stupnjeva koja se prostirala od jugoistoka (smjer Hvar) prema sjeveroistoku (smjer Knin). Linija je bila ravna, najviše iznad horizonta 20°. Kretala se vrlo polako u smjeru istoka i promatrali smo je satima. Cijelo vrijeme nije mijenjala oblik, niti je bila prekinuta. Temeljem brzine kretanja, teksture i transparentnosti procijenili smo da se nalazi na većoj visini, oko 30.000 stopa (oko 9.000 metara, op.a.) s obzirom na to da je parcijalno imala karakteristike oblaka Ci (cirrus). Lagano je nestala prema istoku kako se nebo počelo tamniti tijekom večeri.
Uroš Todorović Mikšaj
Ovako je ta linija izgledala:
Jasno se vidi i na satelitskoj snimci od tog dana. Dobro, jasno je relativan pojam; tu je ako znamo što tražimo. A za svaki slučaj, pokazuje ju narančasta strelica. Snimka je sa satelita Suomi NPP i snimljena je par sati prije Uroševih fotografija, otprilike u vrijeme kad sam ju ja primijetio s Murtera, kad mi je bila iznad glave.
To nije bio dim. Bio je to rub mlazne struje, uskog pojasa izuzetno jakog vjetra u gornjoj troposferi, na visinama između 9 i 12 kilometara. Turbulentan zrak može potaknuti stvaranje tankih oblaka i u manje vlažnom zraku, a ledeni kristalići ili pothlađene kapljice vode koji tako nastaju mogu, između ostaloga, dati prekrasnu irizaciju. Jedan od primjera toga snimio sam u travnju ove godine.
Tragovi aviona, rekao je Uroš, bili su vidljivi zapadno i sjeverozapadno, ali ne i istočno, u smjeru te linije. Zapadnije je zrak bio vlažniji, istočnije suh. To se također lijepo vidi na satelitskoj snimci gore.
Mlaz vjetra
Na gornjim kartama vidimo ogromnu razliku u brzini i smjeru vjetra na maloj udaljenosti, ono što zovemo smicanjem vjetra (eng. wind shear). U tamnocrvenim i smeđim tonovima brzina vjetra doseže 70 čvorova (oko 130 km/h). Slijedi procjep u kojem je vjetar znatno slabiji pa onda istočniji dio mlazne struje gdje vjetar puše u obrnutom smjeru, s juga na sjever, brzinom do nekih 60 čvorova (110 km/h). U samom procjepu vjetar se sveo na lagani povjetarac – svega par čvorova!
Zašto se mlazna struja tako uvinula? Njezin položaj ovisi o atmosferskim sustavima, ciklonama i anticiklonama. Klizi duž njihovih rubova i kako se ti veliki sustavi premještaju, ona se premješta i uvija skupa s njima. Uglavnom se pruža okvirno u smjeru zapad – istok, ali pod djelovanjem atmosferskih poremećaja može se poprilično svinuti, čak i toliko da joj se dijelovi otkinu. Poput rijeke koja meandrira. Dan ranije preko Jadrana je prešla duboka dolina i donijela grmljavinske oluje širem području, a jedna od posljedica prolaska te doline bilo je upravo takvo duboko zavijanje mlazne struje prema jugu.
Pogledamo li radiosondažu iz Zadra u 12Z tog dana (14:00 po lokalnom vremenu), vidimo relativno suh zrak u nižim slojevima, ali s blagim porastom vlažnosti oko razine 300 hPa, između 9 i 10 kilometara visine, tik ispod tropopauze. Uz to vidimo i vrlo jak vjetar na tim visinama: mlaznu struju.
Nagle i jake promjene smjera i brzine vjetra na rubovima mlazne struje mogu biti nezgodne za zračni promet zbog jakih turbulencija. No, osim toga uzrokuju i vertikalno gibanje zraka koje u konačnici stvara tanke, visoke oblake – ciruse. Po njima se mlazna struja vizualno najlakše prepoznaje.
Pouka priče: treba obratiti pozornost i na neupadljive, naizgled ne pretjerano važne nebeske pojave. Svidio mi se odlomak iz knjige Johna Naylora koji otprilike ide ovako:
“Najuzbudljivije je kad dovoljno dobro poznajete nebo da znate kad se događa nešto neobično. Najveće zadovoljstvo nije u tome da vidite nešto neobično već u tome da razumijete da je to što gledate neobično.”
John Naylor
Out of the Blue: A 24-hour Skywatcher’s Guide, Cambridge University Press, 2002., str. 4.
