Noć na vrhu Prigorja u potrazi za aurorom

Sa svoja skromna 643 metra, Kalnik se ne ubraja u društvo visokih planina. Ipak, to što strši iznad okolnog terena često ga čini jedinim mjestom s vedrim nebom kad podravske i prigorske nizine zarobi sivilo temperaturne inverzije – magla i niska naoblaka.

Nakon iznenađujuće sjajne polarne svjetlosti pred zoru 12. studenoga očekivala se još jedna moguća predstava aurore. Geomagnetska oluja i dalje je trajala, a do Zemlje je tek trebao doći izbačaj mase koji nam je dan ranije uputio Sunčev bljesak klase X5. Šanse da ponovno vidimo polarnu svjetlost nisu bile zanemarive. No, ništa se ne može vidjeti kroz maglu koja je tih dana uporno prekrivala velika područja unutrašnjosti Hrvatske. Jedina mogućnost u bližoj okolici bila je popeti se na Kalnik.

Na najviši vrh Kalnika, Vranilac, stigao sam negdje iza 18 sati. Nigdje nije bilo nikoga. Sloj magle protezao se do malo iznad planinarskog doma, negdje do 500 – 550 metara visine. Pogled je bio krasan, jednom kad su mi se oči priviknule na mrak. Prije toga je dolje bilo samo crnilo i mutan sjaj naselja Kalnik.

Temperaturna inverzija
Anticiklona u hladnijem dijelu godine nizine unutrašnjosti često zarobljava maglom i niskom naoblakom – slojem stratusa koji je ili pri tlu ili malo izdignut. Dolazi do pojave temperaturne inverzije. Na visini od obično nekoliko stotina metara temperatura više ne pada nego raste. Ispod tog “poklopca” zrak je zarobljen, a s njim i sav dim, prašina i onečišćenje. Nema miješanja. Zato nam je kvaliteta zraka u zimskim mjesecima često katastrofalna. No ako se popnemo iznad tog sloja, možemo uživati u lijepom pogledu na more oblaka ispod nas.

Prvo sam, naravno, fotoaparat usmjerio prema sjeveru i na fotkama primijetio dugačak, bezobličan pojas crvenkaste boje. Nije imao nikakvu strukturu ni dinamiku što je značilo da je to crveni luk (SAR arc na engleskom, od stable auroral red arc). To nije polarna svjetlost nego zaseban fenomen koji se javlja za jačih geomagnetskih oluja, a prepoznat je tek u novije vrijeme jer gotovo nikada nije vidljiv golim okom.

Pojednostavljeno, za vrijeme geomagnetske oluje ogromna količina energije putuje Zemljinim magnetskim poljem. Dio te energije završi u tzv. prstenastoj struji nabijenih čestica koja opasava Zemlju u ravnini ekvatora. Ako je geomagnetska oluja dovoljno jaka, dio toplinske energije iz prstenaste struje curi u ionosferu i pobuđuje atome kisika, stvarajući karakterističan crveni sjaj.

Geomagnetska oluja stigla je manje-više u najavljeno vrijeme, ali polarne svjetlosti nije bilo. Čekajući, snimao sam uokolo jer je pogled bio izuzetno lijep. Nebo nije bilo sasvim bistro, gore su plovili neki cirusi ili cirostratusi, no magleni pokrivač u nizini ima i jednu korisnu nuspojavu: skriva dio svjetlosnog zagađenja.

Ovo je bio pogled na jugozapad, prema Zagrebu. Na fotki je naravno više detalja nego što je to bilo moguće razaznati golim okom, ali sama Mliječna staza sasvim se lijepo vidjela.

Snimanje je malo ometao vjetar. Nije bilo hladno; meteorološka stanica podno vrha mjerila je oko 8°C. Jedino je vjetar pojačavao dojam hladnoće.

Na drugoj strani sjale su zvijezde Kočijaša i Bika, a ispod njih upravo su izlazili Blizanci i Orion.

Sloj magle povremeno se počeo dizati i u pramenovima prelaziti preko grebena. Činilo se da se snimanje bliži kraju, a polarne svjetlosti još uvijek nije bilo na vidiku.

Negdje iza 21 sat sa sjeverozapada su doplovili oblaci, a magla je i dalje povremeno prelazila preko grebena. Uvjeti su brzo postajali sve lošiji, Veliki medvjed više uopće nisam vidio. Kako je aurora i dalje mirovala, spustio sam se s vrha.

Na kraju se polarna svjetlost pokazala tek pred zoru, a i to samo u obliku slabašnih crvenkastih zavjesa nad sjevernim horizontom, koliko smo vidjeli na rijetkim mađarskim kamerama kojima je bilo vedro.