Preko Kalnika do Sunca: priča o jednom poravnanju

Objavljeno: 18. 2. 2025. 21:07 Zadnja izmjena: 18. 2. 2025. 21:13

Piše: Marko Posavec

Prije punih deset godina sasvim sam slučajno na obali jezera Šoderica ulovio Sunce kako zalazi iza Kalnika. Prilika je to koja se promatraču s tog konkretnog mjesta pruža samo dva dana u godini. Od tada je to postala prava mala tradicija i svaki put kad to vremenski uvjeti dopuste zabilježim Sunčev zalazak iza kalničkog grebena.

Sunčev zalazak u mutnome zraku — Prvi Sunčev zalazak iza Kalnika koji sam ulovio, 15. veljače 2015. Zrak je bio pun sumaglice koja je prigušila Sunčev sjaj i učinila ga ovako tamnim i prigušenim. Od svih sličnih kadrova koje sam tijekom godina skupio, ovaj mi je i dalje najljepši.

Sve je počelo 15. veljače 2015. godine. Bio je to hladan zimski dan, jutarnja magla se raspršila i zasjalo je Sunce, no zrak je bio vrlo mutan od sumaglice. Navečer se ponovno očekivala magla. Na dijelovima jezera još se držao led. Kolega i ja šetali smo obalom, fotkali labudove i druge ptice, tražili zanimljive kadrove. Kad se Sunce primaknulo horizontu, otišli smo do mjesta s kojeg pogled puca najdalje preko jezera i gdje je zapadni horizont najniži. Sumaglica je postajala sve gušća i očekivao sam da će suton biti divan s jasno vidljivim, prigušenim, ružičastim Sunčevim diskom.

Upravo je tako i bilo. Sunčev zalazak bio je stvarno prekrasan. No, ovoga puta imao je bonus. Kako je Sunce tonulo sve niže i niže, nekakva se silueta pojavila na njegovom donjem desnom rubu. Trebalo nam je oko pola minute da shvatimo što je to – Kalnik! Punih 38 kilometara daleko. Nije bilo sumnje, na Sunčevom disku jasno se ocrtala silueta vršnog grebena – koji odavde vidimo sa strane pa ima oblik piramide – zajedno s televizijskim tornjem.

Bila je to velika sreća. Tada sam već neko vrijeme pokušavao snimiti Sunce iza Kalnika iz Podravine. Računao sam razne pozicije u razna doba godine pomoću aplikacije The Photographer’s Ephemeris pa i našao neka zgodna poravnanja, ali uvijek bi se nešto ispriječilo: obično vremenski uvjeti, ponekad posao, jednom šuma na neočekivanom mjestu i tako. Na ovo mjesto nisam računao i, kako to u životu obično biva, ispalo je najbolje. U kadru je voda, na njoj su često ptice, na drugoj strani je linija drveća, sve je na mjestu. Za mjerila reljefno ne baš egzotične Podravine, ovo je sasvim dobro.

Ljudi me ponekad krivo shvate da je, kao, poravnanje Sunca i Kalnika moguće “samo tada s tog mjesta”. To, naravno, nije istina. Kalnik se vidi posvuda iz Podravine, gdje god vam ne smeta neka uzvisina, šuma ili zgrada. Budući da se nalazi zapadno od nas, iz okolice Koprivnice sa Suncem se poravnava oko ekvinocija.

Kuda Sunce ide

Sunce tijekom godine ne izlazi i zalazi na istim mjestima. Ono što smo učili u školi, da izlazi na istoku i zalazi na zapadu, okvirno je točno. Međutim, Sunce izlazi točno na istoku i zalazi točno na zapadu samo na ekvinocije, dakle dva dana u godini. Na ljetni solsticij izlazi na sjeveroistoku i zalazi na sjeverozapadu, a na zimski solsticij pojavljuje se na jugoistoku i za obzor tone na jugozapadu. Sve je to posljedica nagiba Zemljine osi rotacije. Zbog toga imamo godišnja doba i zbog toga je Sunce ljeti visoko, a zimi nisko na nebu.

Jednom kad otkrijemo poravnanje poput ovoga s Kalnikom, možemo računati na to da će se ponoviti svake godine na isti datum. No, neće svaki put biti baš identično. Točka zalaska Sunca generalno će se poklopiti s Kalnikom svakog 15. veljače ako stojimo na tom određenom mjestu na obali jezera, ali Sunce će ponekad biti malo lijevo ili malo desno.

Sve ovisi o tome u koje se točno doba dana poklopilo da te godine Sunce bude baš na toj poziciji. Stvarno Sunčevo vrijeme i ljudsko vrijeme nisu baš u savršenom skladu; moramo uvoditi prijestupne godine da ih uskladimo. Od podneva do podneva prođu 24 sata, ali vrijeme potrebno Zemlji da se okrene oko svoje osi oko četiri je minute kraće. Zemlja ne putuje po kružnici nego po elipsi, brže se kreće kad je bliže Suncu nego kad je dalje (drugi Keplerov zakon), još je i nagnuta u odnosu na Sunce pa imamo godišnja doba…

Za one koji žele više: Jednadžba vremena

To su vrlo male razlike, ali kad govorimo o ovakvim poravnanjima, male razlike postaju značajne. Sunce na nebu ima kutni promjer svega pola stupnja, a kutni promjer Kalnika još je otprilike upola manji. Upravo zato, premda su gotovo sve* fotografije u nastavku snimljene na isti datum – 15. veljače – Sunce nije na svima u istom položaju u odnosu na Kalnik.

Neke su snimljene 14. ili 16. veljače, ako je 15. bio oblačan.

Isto tako, neizbježno moraju postojati dva takva poravnanja godišnje (osim ako se događa baš na solsticij). Drugo je 25. ili 26. listopada, kada se Sunce vraća prema jugu.

Crtica o zalascima

Prije nekog vremena jedan je hrvatski fotograf napisao nešto u stilu na moru sam, hrpa turista fotka zalazak Sunca, ima li dosadnije stvari na svijetu, totalni kič, pravi fotografi ne padaju tako nisko… Možda ne točno tim riječima, ali u tom tonu.

Ne postoje dva jednaka Sunčeva zalaska. To je posebno doba dana u kojem atmosfera prigušuje svjetlost, plavu zamjenjuje žutom i crvenom, a često nam se otkriva i ono danju skriveno: sam Sunčev disk. Nikoga ne čudi da veliki fotografi mrko gledaju na sveprisutnost i navodnu trivijalnost Sunčevih zalazaka. Oni su svima dostupni, lako ih je snimati, ne treba se posebno truditi za lijepu fotografiju – lijep prizor već je tamo, samo ga treba zabilježiti.

Je li zbog toga prizor manje vrijedan? Naravno da nije. Može li fotografija zalaska Sunca parirati nekoj umjetničkoj fotografiji? Pojma nemam. (Je li važno?) Samo zamišljam tog fotografa kako sjedi na trajektu, plaži ili gdje već i prezirno frkće prema masama dok Zemljina vrtnja nosi našu zvijezdu ispod horizonta, a nebo poprima boje dužih valnih duljina, otpornijih na raspršivanje u atmosferi.

Osim toga, sasvim sam uvjeren da je i najlošija fotografija zalaska Sunca na mobitelu nekog turista bolja od lažnih poravnanja i fotošop-neba. Ali to bi sad bila prevelika digresija.