Neobično ružičasto jutarnje nebo

Malo iza 7 sati u utorak, 16. prosinca, čudna se svjetlost razlila nebom. Nad središnjom Hrvatskom bilo je oblačno, danima bez sunca, samo sivilo i magla, no tog jutra cijelo je nebo i krajolik poprimilo ružičastu boju. Bila je to zapravo obična svjetlost svitanja, no do nas je došla na neobičan način.

Izgledalo je svakako čudno! Nešto sam radio u kuhinji, bacio pogled kroz prozor i nije mi bilo odmah jasno što je to. Spušta li se opet gusta magla nakon što se tri dana ranije izdigla u nisku naoblaku?* Možda gradska rasvjeta ima prste u tome? No onda sam izašao na balkon i stvari su postale jasne.

… i pritom mi je pomutila – doslovno – planove snimanja Geminida s Kalnika.

Dva sloja oblaka

Svjetlost nije dolazila iz nekog određenog smjera, bila je raspršena po cijelom nebu. Nije bilo magle, nebo je prekrivao sloj relativno niskog stratusa; do prije tri dana bio je to sloj magle debeo nekih 400 – 500 metara, sad se podigao na veću visinu pa je pri tlu bilo bistrije. Bilo je oko 7:15 i Sunce samo što nije izašlo.

Satelitske snimke u nastavku potvrdile su mi o čemu se radi. Pogledajte razliku – lijevo je dan prije, desno je 16. prosinca, obje u 7:30 po lokalnom vremenu.

Dakle, dan ranije – 15. prosinca – imali smo standardan sivi “poklopac” temperaturne inverzije, uobičajen u ovo doba godine. Samo najviše tamošnje planine vire iz njega: Ivanščica, Medvednica, Žumberak i slavonske gore. Ali iznad njega bilo je vedro, nije bilo drugih oblaka. Pocrvenjena svjetlost izlazećeg Sunca odlazila je u prazan zrak i ni od čega se nije odbijala prema tlu. “Poklopac” je ostao siv.

Sljedećeg dana situacija se značajno promijenila. Stigao nam je sloj oblaka s juga, ali – ključno – sloj niske naoblake još je uvijek bio na svom mjestu. Tako smo imali dva sloja oblaka: viši, sastavljen većinom od altokumulusa, i niži stratus, odnosno nisku naoblaku. Posljednji sastojak bila je vedrina daleko na jugoistoku, također vidljiva na satelitskim snimkama.

Što se onda dogodilo? Kad je Sunce na horizontu zasjalo kroz tanak procjep između ta dva oblačna sloja, podnica višeg sloja dobila je fantastično izražene crvene i narančaste boje jer je svjetlost Sunčeva zalaska crvena. Portali su dosta pisali o tome, možda ste naletjeli na pokoju fotogaleriju tu i tamo. Evo jedne iz Splita. To je dakle bila svjetlost svitanja koja se odražavala od oblaka na pravoj visini za to. Takvi su Sunčevi izlasci i zalasci uvjerljivo najljepši. I tu nema ničega posebno neobičnog; to nije baš svakodnevna pojava, ali kad imamo sloj srednjih ili visokih oblaka te vedrinu daleko na horizontu kroz koju Sunčeva svjetlost može odozdo obasjati taj sloj, dobivamo krasno crveno, narančasto i žuto nebo.

Tako se to prostrano i živopisno crvenilo uspjelo probiti i kroz dosadno sivilo niske naoblake. U njemu se svjetlost raspršila, postala prigušen, difuzan sjaj preko cijelog neba koji je na vrhuncu bio toliko jak da je obojio i tlo. Putem kroz stratus malo je i poplavila, kao što magla svjetlost ponekad čini plavijom, pa je do nas umjesto crvene i narančaste došla neka ružičasta ili ljubičasta nijansa. Neke vuče više na ružičasto, neke na ljubičasto, a uostalom nije ni svugdje bila ista.

Eto, kako jednostavna situacija može dovesti do skoro pa nezemaljskih prizora.

Iz ptičje perspektive

Netko se gotovo uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme. Prekrasne boje Sunčeva izlaska s nekoliko kilometara visine snimio je Boran Pivčić. Na zbilja predivnim fotografijama u nastavku jasno je što se dogodilo i kako ovakve situacije nastaju:

A onda je tu i…

Čini se da nema te nebeske pojave koja može proći bez nekakve bizarnosti u domaćim medijima. Za ovu u nastavku zaslužan je jedan portal s juga Hrvatske. Evo i screenshot. Čitatelji su ih, kažu, pitali za te boje, a oni su objašnjenje potražili kod – pazite sad – astrologinje. Ne, nisu pobrkali s astronomijom. Svaka čast. Uglavnom, ovo je njezino ili možda chatgptovsko objašnjenje:

Sunce se, na izlasku, nalazi vrlo nisko na horizontu i njegova svjetlost putuje kroz puno deblji sloj atmosfere nego kad je visoko na nebu. Zbog tzv. Rayleighovog raspršenja, kraće valne duljine (plava i ljubičasta svjetlost) se jače raspršuju na molekulama zraka i uklanjaju iz direktnog snopa svjetlosti, pa one duže, crvena, narančasta i ružičasta, dominiraju bojom neba blizu horizonta. Oblaci, zajedno s česticama morske soli u zraku, dodatno raspršuju i “razvlače” rumenilo po nebu, pridonoseći dramatičnosti prizora.

Osim toga, ujutro je zrak čišći, pa su boje izražajnije, a drugačija je i struktura oblaka – češći su visoki, tanki oblaci koji odlično “hvataju” crvenu svjetlost, što stvara ovaj vatreni efekt. Pritom more reflektira boje neba, pa cijela scena izgleda još zasićenije i toplije.

Pa dobro, to je onako u općim crtama točno, iako nisam siguran da morska sol ima neke veze i doista vuče na AI tekst. Čudno je i spominjanje ružičaste u spektru s crvenom i narančastom. Kolika je valna duljina ružičaste? No onda slijedi spektakl:

Iz ugla astrološke meteorologije, objašnjenje je puno jednostavnije. Naime, jutros su na nebu osvanuli Sunce i Venera zajedno (udaljeni svega 5°). Za Veneru (Afroditu) znamo da je božica ljepote i ljubavi. Rođena je iz ružičaste morske pjene, nakon što je Kron (Saturn) kastrirao svog oca Urana i njegove genitalije bacio u more. I u simbolici boja, ružičasta pripada Veneri, dok je Sunčeva – zlatna.

Jer, zašto bi objašnjenja uvijek tražili u fizici i meteorologiji kad nam je već samo nebo, a da nismo ni pitali, poklonilo umjetnost, poeziju i romantiku?

Astrološka meteorologija, stvarno. Zašto bismo uopće tražili ikakva objašnjenja? Ali OK, kad su iz ugla astrološke meteorologije stvari puno jednostavnije, pretpostavljam da nam astrološka meteorologija može dati odgovor na pitanje: kada ćemo sljedeći put vidjeti tako lijepe boje svitanja?

Nema boljeg načina da se nešto pokaže istinitim od toga da predvidi nešto u budućnosti i to se ostvari. Nije li to, uostalom, cijela poanta astrologije?

Položaji Sunca i planeta, naime, mogu se proračunati daleko u budućnost. Recimo, Venera će na 5° od Sunca ponovno biti tamo negdje 26. siječnja. Hoćemo li tada isto imati takvo svitanje? Ili suton, budući da će biti na drugoj strani Sunca? Što kad je samo stupanj-dva od Sunca? A dan prije ove predstave, 15. prosinca, kad nije bilo takvih boja, bila je samo par lučnih minuta dalje od Sunca. To valjda nije bilo dovoljno blizu.

Ljudi se bave svakakvim stvarima. Ako je ta stvar astrološka meteorologija, sretno vam bilo, jedva čekam prognoze vremena*. Ali pustite onda fiziku na miru, nije vam ništa skrivila. Što će vam Rayleighjevo raspršenje kad imate ružičastu morsku pjenu od Uranovih genitalija?

“Većinom sunčano do potpuno oblačno, ponegdje magla. Suho uz moguću obilnu kišu, povremeno snijeg, izdan je žuti alarm zbog grmljavine. Vjetar slab do orkanski sjeverni do južni. Jutarnja temperatura između -5 i 15, najviša dnevna između 15 i 35 stupnjeva. Gdjegdje tornado.”

Poveznice

Galerija Sunčeva izlaska iz Splita, ako ste ju propustili u tekstu.

Időkép ima galeriju fotki i snimki iz Mađarske (upotrijebite automatski prijevod). Posebno obratite pozornost na onu iz Veszpréma niže u tekstu, ta je najbliže našem iskustvu ovdje na kontinentu.

Još jedan izvještaj iz Mađarske ima Meteo Mecsek, dosta fotki, također upotrijebite automatski prijevod.

Kratak esej o bojama na nebu (na engleskom). Ne spominje se astrološka meteorologija.