95 sekundi u Mjesečevoj sjeni

Potpuna pomrčina Sunca najveličanstveniji je prirodni fenomen koji mi mali Zemljani možemo doživjeti. Koliku nevjerojatnu sreću imamo da su Sunce i Mjesec baš toliki i baš tamo gdje jesu. Svako toliko se poravnaju, Mjesec baci svoju sjenu na naš planet i rijetki sretnici koji joj se nađu na putu uživaju u dramatičnom prizoru. Poput ugljena taman krug obrubljen sjajnim Sunčevim pramenovima izaziva duboko strahopoštovanje.

I sve to traje, u najboljem slučaju, svega nekoliko minuta. Osim toga, izuzetno je rijetko. S bilo kojeg mjesta na Zemlji, potpuna pomrčina Sunca u prosjeku se vidi jednom u 300 ili 400 godina. U doba prije masovnog turizma sretan je bio tko je za života vidio jednu. Više su ih vidjeli samo znanstvenici i pustolovi. Danas je to ipak drugačije i prilično je jednostavno doći do gotovo bilo kojeg kutka svijeta.

Potpunu pomrčinu Sunca vidio sam 11. kolovoza 1999. iz okolice Siófoka u Mađarskoj. Prije 27 godina. Bilo je i drugih opcija u međuvremenu, poput relativno nedaleke Turske 2006. ili SAD-a 2017. pa ponovno 2024., ali nisam išao. Premišljao sam se i oko ove u Španjolskoj. Ipak je prevagnulo. Idemo.

Španjolska pomrčina

Prva i jedina potpuna pomrčina Sunca ove godine dogodila se 12. kolovoza. Mjesečeva sjena prošla je u širokom luku od sibirske obale preko Grenlanda, Islanda i Španjolske, da bi negdje nad Sredozemljem malo istočno od Mallorce napustila Zemlju i pružila se dalje u svemir. Iz Hrvatske je bila vidljiva kao djelomična u sam Sunčev zalazak, što je također lijep, zanimljiv i rijedak prizor. Potpuna pomrčina je, međutim, ipak nešto sasvim drugo.

Naći smještaj na trasi pomrčine koji nije basnoslovno skup pokazalo se gotovo nemogućim. Stoga smo odjetjeli u Madrid par dana prije same pomrčine i malo ga razgledali. Bilo je zaista vruće, ali vruće je bilo i kod kuće u Hrvatskoj; najviša dnevna temperatura u Madridu tih se dana kretala oko 35 stupnjeva. Na dan pomrčine bilo je još toplije, do 37. Plan je bio otputovati iz Madrida na trasu pomrčine i nakon nje vratiti se u Madrid.

Nebo je bilo vedro, sva opasnost od oblaka je minula, prognoze su bile čiste kao suza. Ujutro 12. kolovoza pridružili smo se ekspediciji križevačkog Astronomskog društva Perzeidi koji su u Španjolsku potegnuli autobusom. Kao mjesto promatranja odabrana je Riaza, oko 90 kilometara sjeverno od Madrida. Tamo su lokalne vlasti odredile veliku livadu za promatranje pomrčine, a bilo je i dosta mjesta za parkiranje jer smo ipak išli autobusom. Nisu svi gradovi, naime, puštali autobuse do mjesta promatranja i to je trebalo uzeti u obzir.

Negdje tijekom prijepodneva stigli smo u Riazu i nakon malo vrludanja pronašli službeno mjesto za promatranje. Bila je to oveća livada s niskom travom, naravno suhom. Uz rub livade nalazio se šumarak koji je dobro poslužio za čekanje pomrčine u hladu. U Riazi smo se okrijepili i osvježili pa se popodne smjestili na livadu i čekali. Društvo je bilo dobro pa su sati brzo prošli.

Gužve i požari

Oblaka, dakle, nije bilo nigdje, ni u vidokrugu ni u prognozi koja se pokazala točnom. No bilo je još stvari koje je trebalo razmotriti pri planiranju promatranja pomrčine. Kao i svaka druga, i ova je pomrčina privukla golemo mnoštvo ljudi na svoju trasu. Jest da je sjena prolazila velikim dijelom Španjolske i da je realno bilo puno mjesta, ali – nikad se ne zna. Možda se baš na našoj ruti dogodi neki prometni kaos ili nepredviđeni događaj, ili mase gledatelja nahrupe već od jutra, ili… Tko zna.

Osim toga, Španjolska se neposredno prije pomrčine borila s velikim šumskim požarima. Oni su i u vrijeme pomrčine bili realna opasnost. Vlasti su upozoravale na stvari poput toga da se automobili ne parkiraju na suhu travu jer vruće ispušne cijevi mogu izazvati požar. A da i ne pričamo o neodgovornom ponašanju jer, kao što znamo, ljudi su ponekad stvarno bezobzirni. Neki su putevi bili potpuno zatvoreni, na brojnim su mjestima dežurali vatrogasci i policija, na snazi su bila razna ograničenja. Dva su veća požara bila aktivna na dan pomrčine, no srećom podalje od nas.

Zbog svega toga, kao i ranije spomenute činjenice da smjestiti autobus nije isto što i parkirati automobil, krenuli smo vrlo rano. Perzeidi su isplanirali nekoliko mogućih ruta i lokacija, a izbor je pao na Riazu jer je bila relativno blizu Madrida i, prema dostupnim informacijama, dostupna za autobus. To se pokazalo točnim. Na kraju požara nije bilo, a kad smo došli u Riazu na lokaciji promatranja još nije bilo baš nikoga. U prometnu gužvu upali smo na autocesti pri povratku u Madrid, ali ni to nije bilo ništa ekstremno, u rangu zagrebačke obilaznice ljetnog vikenda.

Faze djelomične pomrčine

Vruće popodnevno sunce nemilice je pržilo. Spašavao nas je šumarak i povjetarac koji je puhao. Polako su počeli pristizati i drugi promatrači. Oprema je bila postavljena, Križevčani su nosili niz teleskopa među kojima je bio i Lunt za promatranje Sunca u H-alfa području. Postavio sam svoje fotoaparate, na jednom je bila 500-tka za pomrčinu, na drugome fisheye za snimanje sjene kako prelazi preko neba, kao i atmosfere na lokaciji općenito. Sve je bilo spremno. Čekao se samo Mjesec.

A Mjesec je stigao u 19:35 po lokalnom vremenu. Na donjem desnom dijelu Sunčeva diska pojavio se mali “ugriz”, kao da mu nedostaje komadićak. To je bio takozvani prvi kontakt, znak početka pomrčine. Do totaliteta je preostalo 55 minuta.

U tom trenutku iščekivanje se pretvorilo u uzbuđenje. Evo, događa se ono što smo toliko čekali i zbog čega smo prevalili taj put. Mjesec je polako napredovao preko Sunca, prekrivajući sve više i više Sunčeva diska.

Vidio sam nekoliko djelomičnih pomrčina u životu. Posebno je dojmljiva bila ona iz svibnja 2003. kada je Sunce izašlo djelomično zaklonjeno Mjesecom. Ovo je, međutim, ipak nešto drugo. Mjesec sada ide do kraja, preko cijelog Sunca. Nije mi prvi put, ali stvarno sam uzbuđen. Ovo je svojevrstan sveti gral svakog ljubitelja neba i evo, događa se pred mojim očima. Opet.

Tama pada na Zemlju

Dani su se pretvorili u sate, sati u minute, minute u sekunde*. Došlo je vrijeme. Mjesec je prekrio Sunce, stigao je trenutak koji smo čekali. Civilizacije su gradile čitave mitologije oko tih nekoliko minuta potpune pomrčine. U njima su se krila božanstva, prokletstva, znamenje. Sunce nestaje usred dana, kao da ga nešto proždire. I onda se, nepobjedivo, ponovno vraća. Zamišljam kako je to moralo izgledati nekome iz davnije prošlosti, nekome tko nije znao ništa o pravoj naravi Sunca i Mjeseca.

Jeste li ulovili referencu iz SF književnosti?

Okupljeno mnoštvo počelo je klicati i dizati ruke prema nebu. Nije to bila nikakva koreografija ni ništa planirano, samo iskaz zanosa, oduševljenja i strahopoštovanja. Mjesec prolazi točno ispred Sunca.

Posljednji tračak Sunčeve svjetlosti zasjao je na samom lijevom rubu crnog Mjeseca. Cijela je desna polovina neba bila u tami. Mjesečeva sjena prelazila je preko nas brzinom većom od 14.000 kilometara na sat.

I onda erupcija oduševljenja. Tama je pala na Zemlju. Našli smo se točno na liniji Zemlja – Mjesec – Sunce.

Totalitet

Prizor je uistinu teško dočarati riječima, a ni fotografije tu puno ne pomažu. Doživljaj nije samo vizualan jer i temperatura padne, priroda utihne, ptice se smire ili polete prema prenoćištu, misleći da dolazi prerana noć.

Nisko na zapadnom nebu, tamo gdje je još prije nekoliko trenutaka stajalo sjajno Sunce, sada se nalazio crni krug obrubljen vatrenim prstenom. Taj prsten imao je uočljive nejednake pramenove i jasno je bilo vidljivo da ga je manje dolje desno. To je korona, Sunčeva “atmosfera”. Pramenove oblikuje Sunčevo magnetsko polje i puno je vrelija od same “površine” Sunca, odnosno fotosfere; temperature plazme u koroni prelaze milijun kelvina. Nije nam još baš jasno točno zašto je to tako.

I cijeli taj prizor činio nam se ogromnim, puno većim nego što je zapravo bio. Kako se pomračeno Sunce nalazilo nisko nad obzorom, na djelu je bila poznata Mjesečeva iluzija – trik ljudske percepcije negdje u mozgu koji nam “povećava” doživljaj stvari koje vidimo nisko na nebu, iako im se stvarna veličina ne mijenja.

Nakon što je prošao prvi nalet oduševljenja, bolje smo promotrili što se vidi. Na lijevom rubu Mjeseca, tamo gdje je nestao zadnji tračak Sunčeve svjetlosti (vidi sliku gore), ukazala se divovska prominencija, oblak usijanog plina koji lebdi iznad Sunčeve “površine”. Bila je lako vidljiva golim okom i izuzetno crvena. Sama po sebi bila je višestruko veća od Zemlje. Gore pri vrhu Mjesečeva diska nalazila se još jedna, zanimljivog uskog i vertikalnog oblika, poput štapića, ali ta se golim okom nije vidjela.

Gore lijevo od tog vatrenog prstena sjala je blistava Venera, a nebo je po sredini bilo podijeljeno tamnim “klinom” koji se sužavao prema horizontu. Doslovno smo vidjeli Mjesečevu sjenu. Nebo lijevo i desno od sjene bilo je sjajnije, ali crvenije, kao u sumrak.

Nisam htio trošiti puno dragocjenog vremena na petljanje po fotoopremi. Ponio sam oba fotića, ali D750 je samo bio postavljen na stativ i snimao je video. Samu pomrčinu fotografirao sam s D500 i objektivom Nikkor 500mm 1:5.6 PF. I nisam to radio cijelo vrijeme; ostavio sam si dovoljno rijetkih sekundi za jednostavno uživanje u pogledu.

Fascinantno je koliko vrijeme brzo prolazi tijekom potpune pomrčine. Minuta i pol čini se kao solidno trajanje, ali nije, strašno je prekratko. Velika prominencija s lijeve strane naočigled je nestajala kako je Mjesec napredovao s desna na lijevo preko Sunca. Istovremeno su se na drugoj strani pojavile nove crvene vatre.

To crvenilo pripada kromosferi, najnižem sloju Sunčeve atmosfere, između fotosfere (vidljive Sunčeve “površine”) i korone. Temperatura u kromosferi kreće se između 4.400 K u nižim i 25.000 K u višim predjelima. Puno je slabijeg sjaja od fotosfere pa se može vidjeti samo tijekom potpune pomrčine Sunca.

Kraj potpune pomrčine

Ne! To je jedino što mi je prošlo kroz glavu kad se na donjem desnom dijelu Mjeseca pojavila blistava svjetlost. Prve Sunčeve zrake probile su se kroz doline između Mjesečevih brda. Bio je to nepogrešiv znak da je potpunoj fazi pomrčine došao kraj. Prerano. Teško je bilo povjerovati da je trajalo 95 sekundi.

Ali jest. Sekunde su neumoljivo otkucale, tama Mjesečeve sjene premjestila se na lijevu polovinu neba i naša se zvijezda vratila u svom… ne baš punom, ali velikom sjaju.

Ta se prijelazna faza pomrčine često naziva dijamantnim prstenom. Još je vidljiv tanak obod korone, nalik na prsten, ali na jednom je svom dijelu puno sjajniji, tamo gdje Sunce prvo proviri. Kao prsten s velikim dijamantom.

I sve to skupa, cijeli totalitet, na našoj je lokaciji trajao jednu minutu i 35 sekundi. Središnja linija sjene prolazila je nekih 60 kilometara sjeveroistočno od nas i da smo bili tamo dobili bismo još oko devet sekundi. I dalje prekratko.

Video

Ranije sam spomenuo da je D750 na drugom stativu snimao video, i to širokokutnim fisheye objektivom. Snimka nije baš neke kvalitete, D750 nije baš za video, a i nisam najbolje naštimao postavke. No, vidi se što se treba vidjeti.

Pogledajte snimku i preporučujem da uključite zvuk:

Na kraju svega imali smo lijep pogled na zalazeće, još uvijek djelomično pomračeno Sunce.

Vožnja natrag očekivano je trajala nešto dulje, gužva je bila poprilična, iako i dalje ništa ekstremno. U Madrid smo stigli oko sat vremena iza ponoći. Križevačka ekspedicija ostala je u svom hotelu i sutradan krenula na dvodnevni put natrag, a mi smo idućeg dana sjeli na avion i vratili se kući.

Nakon svega

Što reći? Puno je opisa potpune pomrčine Sunca oko nas, neki su slikovitiji, neki rječitiji, neki emotivniji. Vrijedi ponoviti ono iz uvoda da je potpuna pomrčina najveličanstveniji prirodni prizor koji nam nudi život na našem planetu. Oko tog našeg planeta kruži jedan prirodni satelit točno toliko velik i točno toliko daleko od točno toliko velikog i točno toliko dalekog Sunca.

Što je onda potegnuti na put vidjeti to nevjerojatno čudo? Pogotovo kad je na istom kontinentu. Što su gužve, što su vrućine? Smatram se sretnim što sam vidio dvije potpune pomrčine – zasad, možda ih bude još. Neki su ih vidjeli puno više, a svjetski rekord je, ako se ne varam, 35.

Potpuna pomrčina Sunca prizor je koji bi vjerojatno svatko trebao vidjeti barem jednom u životu*. To Mjesečevo “grickanje” Sunca ususret totalitetu, tama koja juri preko pola neba na drugu polovicu, duboki sumrak usred dana, pad temperature, promjene u okolišu, i naravno crni, plamenom obrubljen krug na nebu. Trajalo je samo 95 sekundi, kraće od one koju sam vidio u Mađarskoj, no bilo bi nekako smiješno i trivijalno reći da mi se urezalo u pamćenje. Urezalo se dublje od toga.

Nezahvalno je, doduše, govoriti ljudima što da rade i što bi trebali raditi.

Potpuna pomrčina nije samo astronomski fenomen, jednako kao što “naše mjesto u svemiru” nema samo astronomsko značenje. Da, mi smo na Zemlji oko koje kruži Mjesec i oboje kruže oko Sunca, Sunce kruži oko nečeg trećeg što opet kruži oko nečeg četvrtog i tako do tko zna gdje… A u trenutku potpune pomrčine, naša dva glavna nebeska tijela poravnaju se točno na pravcu na čijem smo jednom kraju – mi. Čovjek se osjeti malenim, ali istodobno i dijelom nečega većega. Kakav je to privilegij, kakva čast, kakvo duboko iskustvo, stajati u Mjesečevoj sjeni.

Pa makar na samo 95 sekundi.

Sljedeća je prilika 2. kolovoza 2027. Mjesečeva sjena proći će južnim rubom Španjolske i sjeverom Maroka, zatim preko Alžira, Tunisa, Libije i Egipta. Bit će to puno dulja pomrčina – Egipat će imati više od šest minuta totaliteta – i dogodit će se visoko na nebu, za razliku od ove nedavne.