Mjesečev zalazak i bilogorsko nebo
Jedne rijetko vedre subote u studenom popeo sam se na Bilogoru nedaleko od Koprivnice s ponešto fotoopreme. Imao sam dva cilja na umu; prvi je bio skorašnji Mjesečev zalazak. Mjesto na koje sam otišao blizu je najvišeg vrha Bilogore i ima otvoren pogled na jug i jugozapad. Na jugozapadu se nalaze svjetla Zagreba, ali Mjesecu ona ne smetaju.
Slabo provodim vrijeme pod vedrim nebom zadnjih tjedana. Osnovni razlog je dakako manjak vedrog vremena, a sporedni je manjak one druge vrste vremena – slobodnog. Tako sam, između ostaloga, propustio konjunkciju Mjeseca i Venere 7. 11., dok Jupiter i Mars možda još stignem uloviti dok se motaju oko Regula, prije nego što ih sustigne Mjesec. Što se može.
Neobično je prometno bilo te večeri na brdu, čak i za subotu. Imao sam dva posjeta. Prvo su naišli neki lovci i stali kraj mene da provjere nije li to na tronošcu nešto drugo, a ne fotoaparat. Malo kasnije svratila je kuna i pronjuškala uokolo. Negdje u dolini svoju su simfoniju zavijali čagljevi dok divlje svinje ovaj put nisam ni čuo ni vidio.
Mjesec je već bio nisko na jugozapadu. Fomalhaut je pokazivao jug, lijevo gore od njega lijepo je svijetlio Saturn, na istoku su nad šumom lijepo izlazile Plejade, zatim Capella i ostatak Kočijaša, Labud i Lira tonuli su prema zapadu, a preko cijelog svoda protegnuo se blijedo vidljiv luk Mliječne staze. Ovako je to otprilike izgledalo:

Što se vidi? Jug je dolje, istok lijevo. Ono sjajno na jugozapadu, dolje desno, je Mjesec pred zalaskom. Zvijezda ravno dolje na jugu je Fomalhaut. Dolje lijevo je sjajan Saturn, a lijevo iznad šume izlaze Plejade. Gore lijevo su Perzej i Kočijaš s Capellom, Kasiopeja je preko Mliječne staze. Labud i Lira su na desnoj polovini fotke. Mali medvjed sa Sjevernjačom je gore. A gdje je Veliki medvjed? Iza šume na vrhu fotke. U ovo doba godine navečer je nisko.
Ne doslovno tako, naravno, oko ipak ne vidi toliko zvijezda. Ovdje se, naime, nazire i Neptun. Dugo mi je bila želja nabaviti fisheye objektiv s vidnim poljem od barem 180 stupnjeva, kako bih u jednom kadru imao cijelo nebo. Osim za zvjezdani svod poslužit će i za haloe i druge stvari. Ima dobrih takvih objektiva u ponudi zadnjih godina, no svi su redom za bezzrcalne fotoaparate. Ja sam još DSLR dinosaur. Umjesto da smišljam kako izvesti tranziciju na Z sustav, našao sam dobar rabljeni primjerak stare Sigme 8mm 1:3.5. Vidno polje: 180°, taman. Svijetu predstavljena 2006., dvije godine prije nego što sam kupio svoj prvi DSLR.
Kad-tad ćemo svi na mirrorless i čovjek se lako pomami za novim fensi stvarima, no naprosto mi nema računice. D500 i D750 rade savršeno i super se nadopunjuju.
To je dakle bio drugi cilj te večeri: isprobati novi objektiv. I, ono, nije loše. Prvo sam pripremio 500-tku za fotkanje Mjeseca pa na drugom stativu složio Star Adventurer Mini i na njega stavio D750 i Sigmu. Može i bez praćenja naravno, ali ovako je ipak ljepše. Ostavio sam D750 da snima i posvetio se Mjesecu.
Crveni rog
Mjesec je uskoro naočigled pocrvenio. Pogled kroz teleobjektiv otkrio je i da je ispresijecan ravnim crtama, kao da je razrezan po nekakvim slojevima. U neku ruku i jest: to su slojevi zraka na kojima se lomila njegova svjetlost. Malo su različitih temperatura pa time i različitih gustoća. Atmosfera se te noći samo privremeno stabilizirala prije dolaska novog pogoršanja.

Nikon D500 + Nikkor 500mm 1:5.6 PF, 1/5 s, f/5.6, ISO 1600.
Većinu toga što se događa kad je Mjesec nisko spomenuo sam u tekstu Nordijski izlazak Mjeseca, tada ga je u Švedskoj lijepo snimio Martin Pezelj. Refrakcija je ovdje bila jača pa je i Mjesec bio primjetnije razlomljen. To je kao više uzastopnih miraža. Dolje mu se vidi blagi crveni rub, a lagano poprima i ovalni oblik.

Nikon D500 + Nikkor 500mm 1:5.6 PF, 1/2 s, f/5.6, ISO 1600.
Kako se primiče liniji horizonta – koja nije tamo gdje su svjetla nego još dalje – sve je spljošteniji. Teže je razaznati detalje. Ne pomaže baš ni to što ga fotkam na f/5.6, sad je već jako taman i golim se okom sve slabije vidi.

Nikon D500 + Nikkor 500mm 1:5.6 PF, 1 s, f/5.6, ISO 3200.
Ovo mi je bio najjači detalj, ovo horizontalno rastezanje. Tu mu je zapravo refrakcija sabila donju polovicu u liniju koja onda izgleda kao da je stisnuta i proširena ulijevo.

Nikon D500 + Nikkor 500mm 1:5.6 PF, 1 s, f/5.6, ISO 3200.
I nestaje u obliku crvenog roga iza daleke crkve. Sad se jasno vidi i gdje je zapravo linija horizonta. Baš dobar zalazak.

Nikon D500 + Nikkor 500mm 1:5.6 PF, 1 s, f/5.6, ISO 3200.
Bonus
Kako je bila lijepa večer snimio sam još ponešto uokolo. Plejade su bile lijepe iznad šume na istoku:

A lijevo od tog kadra krasan je bio i Kočijaš sa sjajnom Capellom. Prosofton filter ovdje je lijepo došao do izražaja.
